I tako me stara godina upravo sustigla u novoj.
Provukla se svojim čađavim prstima kroz moju vješto osmišljenu radost, zametnula tragove osmijeha, i navalila na mene istim i upornim brigama.
Sjećam se kako sam ko mlađa, euforično iza ponoći očekivala čuda, neku naglu promjenu iza friško oprane i mirisne jastučnice, brižno ispeglanih zavjesa, i mirisnih kolačića, cimeta koji bi mi se blagdanski i s onim pravim ushitom zavukao u kosu...
Ovih bih tako dana uživala u treperenju bora, ogledavala se u kuglicama i skladnim arijama, u životu koji se obećaje poput najraskošnijeg valcera..zamotanog poklona i obećanja...
Otvarala bih novu stranicu, vješto prkoseći naletima vjetrova i ledom okovanim grmovima...ma nije to ništa...
U mojoj novoj bilježnici uvijek bi bio neki novi početak, nove odluke, snažne, promišljene, definirane.
Novi datum, nova godina, novi početak.
Ali uvijek te sustigne sve ono od čega si bježao.
Svaki problem, svaki led koji nisi razbio.
Svaka bitka koju nisi dovršio.
Život ne trpi odgađanja.
Moj prvi dan Nove godine ne bih poželjela ni najgorem neprijatelju.
To ionako nije neka nova godina, već samo produžetak vremena.
Mislila sam da sam učinila sve, ali sve nije uvijek dovoljno.
Stoga me jedno vrijeme neće biti tu.
Sakupit ću svu raspoloživu energiju u sebi.
I krenuti.
Sjetite me se ponekad, značilo bi mi to.
Svima vama koje sam zavoljela, želim mir i pravi početak nečeg ljepšeg, sretnijeg i boljeg.