Prije nekoliko mjeseci dođem ja kod svog prijatelja stat´čara…jel…gore kod njega u firmu. Sjedi on za onom svojom stolinom a ispred njega ekran dijagonale veće od bubrežnog kamenca u slona. Štanca on nešto po njemu…reko „Prijatelju…ti u njega ubaciš podatke..a on sve sam računa?“…kaže on:“Tako nekako!“. Isto tako…dođeš u ovlašteni servis popravljat auto…a mehan´čar vuče neke kablove pa ih krkne negdje u unutrašnjost avta, pa se onda udalji i bleji u ekran…veli – „to je avto dijagnost´ka!“. Unti Boga? Avto ka srčani bolesnik u KBC-u, sav prikopčan na kablove…pomisli čovjek da će u određenom trenutku avtomehan´čar skočit na haubu pa sa onim defilibratorom opalit 2-3 elektrošoka po haubi. Onda el dođeš u kakav trgovački centar onda ona na kasi sa onom pištoljčinom što ga zovu „bar kod čitač“…roka po svakom proizvodu…čak nekad pomislim kad mi kruh kroz to sranje provuče, da ga dodatno ispeče. Onda dođeš kod onog što ti na rendgenu snima želudac pa te pritefteri na onu ledenu ploču i da ti po litre gipsa da ga eksaš točno kad ti on reče jer unda on pali onu mašinu zvanu rendgen, koja te toliko ozrači, da sljedećih 6 mjeseci ne smiješ ići kraj vojnog poligona na Slunju jer HV-u na radaru pišti da mimo njih prolazi radioktivni NLO. Onda ti sad po novom dođe geodeta sa nekom letvom koja na vrhu ima neki uređaj i samo ide po parceli ka sumanut…bez da više pijan škilja na onaj teodolit…aaaaaa…nema više teodolita…sad je ta letva sotim govnom na vrhu. Onda uzmeš one vel´ke brodove što piču po moru…tim brodovima više niko ne upravlja…komotno moš bit pjan ko letva za komandnim mostom i imat vokmen na ušima te slušat Seku Aleksić i njene poznate stihove „U sobi punoj dima…na stolu šaka penbritina!“…brod sam ide….vele – vodi ga Džipies. Ko je taj Džipies ćaća ga jeba? Neki Rvat? U zadnje vrijeme ga svi spominju. Veli:“Imam avto sa Džipiesom!?“ – „El to suvozač?!“ – „Nije…“ veli „…to te navigira kud god ti oš da ideš!“. Kad je taj Džipies tolko dobar, što nije dobio Nobelovu nagradu?...da ga jebem. Odeš kod stolara da ti nešto napravi…on onu gredu gurne u mašinu a na drugu stranu izlazi gotova kutna garnitura. Uđeš negdje u kakvu kotlovnicu od kakve ustanove…kotlovničara nikad nema…uvijek pije u prvoj birtiji…pogledaš kotlovnicu, sve lampice svjetle…sama radi. Odeš avto parkirat u garažu…rampa se sama digne…kad izlaziš, nekoj mašini turiš pare, onda izdrglja svoje, vrati ti pare i karticu i na izlasku se rampa još jednom sama digne.
Dakle…cijeli je spektar zanimanja koja koriste kablove…kompujtore…sofisticirane uređaje…i slične stvari. Samim tim nameće mi se odgovor na pitanje iz naslova ovog posta – ČEMU ŠKOLA?...čemu ta škola?…čemu fakulteti i slično?...čemu integrali...dvostruku...trostruki...čemu tako teško školovanje...odgovor je vrlo vrlo vrlo jednostavan – mi svi idemo u školu samo iz jednog jedinog razloga – da svoje ZNANJE i VJEŠTINE stečene tijekom školovanja možemo primijeniti samo u jednom jedinom slučaju…hmmmmmmmmmmmm…kako interesantno…jelda…a koji je to slučaj?...Ajd probajte sami pogoditi a ako ste baš nestrpljivi ili vam ne pada ništa na pamet…odgovor je dolje.
Dakle…ČEMU ŠKOLA? - u školu idemo kako bismo svoje znanje mogli primijeniti u slučaju…(KLIKKNI)
Sad bar znate što reći vlastitom djetetu kad vas to upita - zašto mora ići u školu :)
Post je objavljen 01.01.2011. u 18:33 sati.