Pregled posta

Novogodišnja rapsodija

Novogodišnja proslava uvijek je dobra prilika da pokažeš koliko si ozbiljno odlučio napasti u sljedećih 365 dana i s koliko entuzijazma ulaziš u novo važno razdoblje svog života. Za mene profesionalca koji izlazim van 2-3 puta tjedno ovakvo slavlje nije ništa posebno, no simbolika koja se nalazila u pozadini motivirala me da dam sve od sebe i još jednom pokažem kako sam u zavodničkom svijetu postao ozbiljan faktor na koji se može računati.

Odlučeno je da ćemo ići u Maraschino, u nadi da će biti bolje nego prošle godine u Piranhi. Moram priznati da sam se na početku večeri ugodno iznenadio kad su u klub ulazile uglavnom žene. Do 11 sati mislim da smo ja i Alonso bili jedini slobodni frajeri koji su došli u klub, a kasnije su se pojavila dva žestoka ćelavca s kravatom zavezanom oko glave te još dvojica ukočenih frajera u košuljicama koje smo prozvali svojim glavnim rivalima.

No, iako je bilo pregršt žena u odnosu na frajere, većina ih je bila iznad 25, dosta njih čak i preko 30, a poznato je da moja igra kod takvih ne prolazi. One traže ozbiljne frajere koji će ih na onaj stoput viđeni način pokušavati impresionirati, a moji revolucionarni materijali obično pale kod mlađih nekonzervativnih koje žele doživjeti nešto novo. Srećom, brzo smo uočili dvije skupine balavih ženkica, definitivno srednjošlolki i znali smo da imamo kome uletiti.

Na početku večeri osjećao sam se dosta ukočeno, bez obzira na sve velike uspjehe prethodnih tjedana. Kao da je samopouzdanje izgubljeno negdje duboko u podsvijesti i teško ga je podići. Međutim, ulet za uletom, votka za votkom i već oko ponoći bio sam nemoguć, igrao sam silovito, možda i jednu od svojih najboljih utakmica.

Vani sam bio u društvu Alonsa i Time, mojih wingova iz doba bivše Alijanse. Timo je bio velika zvijezda te organizacije, ali se šokantno odlučio skrasiti i zaključiti svoju karijeru. I u Maraschinu je bio sa svojom curom. Alonso je pak momak koji je u 2010. godini pokazao da ima potencijala, no definitivno ne prilazi dovoljno. Tako je bilo i ove večeri. Uletio je tri puta i onda se predao pod argumentom ''nisam dobre volje''. S obzirom na viđeno, vjerojatno je bio među boljima te večeri u klubu, no na licu mu se vidjelo da nimalo ne uživa u prilaženju ženama i da mu je to više teret nego ispunjenje snova. Dok to ne promijeni bojim se da će mu biti teško probiti se u sam bariteljski vrh.

U klubu je bio zavidan broj ćelavaca mrkih lica, taman koliko čovjek očekuje kad dođe u hrvatski disko. Jedan ćelavac je bio i s nama u društvu. ''Ima li kakvih cura? Jeste istražili klub? Budemo kasnije navalili,'' veselo je najavio i onda ostao pasivan do kraja večeri. Bio je i jedan frajer koji je izgledao kao legendarni trener Partizana Duško Vujošević, što je možda i najgori mogući izgled za muškarca, osim ako ne živiš negdje u šumadiji. Što se naših velikih rivala u košuljicama tiče, oni su bili ukočeni kao drvo sve dok se nisu prepili, a onda je onaj s ljepšom frizuricom krenuo u akciju, no njegove stoput čuvene fraze nisu naišle na plodno tlo. Barem dok su bili nama pod okom. Kao sportaš sportašima želim im više uspjeha sljedeći put.

Što se žena tiče, crvene štikle nosila je samo jedna. Svi znamo koliko se ja palim na njih, no kad sam joj prišao i pohvalio štikle hladno me odjebala čime je dokazala da ih ne zaslužuje nositi. Tu je bila i fotografkinja koja je išla okolo i slikala, a mislim da je bila malo retardirana, bar je imala takav pogled. U Maraschinu su bile i dvije hostese. Naravno da sam ih morao pokušati osvojiti, no ništa nije prolazilo ni ostavljalo impresiju na njih, iako se mora priznati da su bile jako ljubazne prema meni. Potpuno isto vrijedi i za garderobijerku. Konobarice su bile prilično zgodne, ali totalne frikuše, i nije se dalo s njima normalno pričati.

Moja igra izgledala je više nego dobro. Komentirao sam ženama odjeću, postavljao im glupa pitanja, komentirao njihovo ponašanje, ubacivao se vješto u razgovore. No, to mi nije pomoglo prilikom prvih desetak uleta koji su naišli na sibirsku hladnoću. Ipak, moje novo entuzijastično lice nije se dalo smesti i nakon zašprehavanja starih koki, cura kravastih lica, hostesa, garderobijerke, konobarice i još nekolicine, odlučio sam preći na tri djevojke iznimno balavih crta lica. Samo Bog zna koliko godina imaju. Naravno, ta mladost djeluje iznimno napaljujuće nekom od 28 godina. Međutim, i tu sam naišao na neprobojni bedem i zatim sam odlučio preći u gornju prostoriju gdje je glazba bila tiša, a bila je poslužena i hrana.

I tada mi je konačno krenulo. Prva se ozbiljnije uhvatila za mene neka starija alternativna ženka sva u crnom, koja mi je održala polsatnu bukvicu zato što sam izjavio da se palim na plave pramenove. ''Molim, zašto želiš Barbiku?'', počela je vikati i tu je krenulo nizbrdo, no nisam se ni najmanje napalio na nju i bio sam sretan kad ju je frendica u tigrastoj majici odvukla natrag na podij.

I tada sam konačno našao žrtve. Bila je to još jedna savršeno odigrana partija. Bile su prilično balave, znao sam da nemaju puno više od 18 godina. Trebao mi je stolac da bih mogao sjesti pokraj svog društva. ''Ne, nije slobodan, doći će nam frendica,'' rekla mi je plavuša vrckavog pogleda. Ja sam ih naravno u šali napao da mi namjerno ne žele dati taj stolac, a da su frendicu izmislile. Zatim se pojavila frendica pa sam se ispričao. Kad je frendica otišla, ja sam nonšalantno sjeo na tu treću stolicu i započeo spiku.

Sve je išlo kao po loju. Moda, muško-ženski odnosi, moderna psihologija, priče o putovanjima, sve je nailazilo na plodno tlo, a djevojke su očito uživale u mom društvu. Opet sam bio u top formi, opet sam razvaljivao. Smeđa frendica još je koliko toliko držala distancu, ali plavoj napaljenici vidjelo se na licu da ju palim. Vidjelo se također i da se pobarila s bezbroj frajera u životu. Nije ju bilo sram to ni priznati. ''Nikad se nisam zaljubila u nikog u životu, osim u petom razredu osnovne,'' ponosno je priznala. To poštujem. No, vrlo brzo su, već oko 2 u noći krenule doma. ''Ako pogodiš moje ime, dat ću ti svoj broj mobitela,'' rekao sam joj. ''Alejandro?'', pitala me, a ja veselo potvrdio i upisao joj broj u mobitel i iskusno se nazvao.

Nakon dobivenog broja od cure koja se čini kao idealan Carling Cup (ne najzgodnija na svijetu, ali napaljena i mlada), nisam imao namjere stati. Nastavio sam dalje igrati punom snagom i nizati dobacivanja ženama i ulete. Neke su bile oduševljene kreativnošću, neke su okretale očima, treće pristojno odgovarale, ali bez nekog entuzijazma.

Pojavila se na izlazu iz WC-a i jedna kojoj sam uletio odmah na početku sa spikom o crvenim štiklama i svaki bi mi se put nasmiješila u prolazu. Ponovo sam joj prišao. Sve je išlo ok dok me nije pitala: ''A gdje su ti cure? Koliko si ih pobario večeras?''. Jebi ga, nije lako sakriti 20 uleta od očiju promatrača. Objasnio sam joj da sam slobodan muškarac i da mi se smije upucavati. ''Ne upucavam se ja tebi, nego ti meni! Ja sad idem,'' odbrusila mi je, a ja sam ju pustio da ode. Možda sam ju trebao zaustaviti, reći da ju želim upoznati i da mi nije jasno zašto je takva. No, tog kod mene obično nema, nego se samo ide dalje...

Valja reći da je u 0:00 vladala hladnoća među ljudima kao i prošle godine u Piranhi. Nitko nije čestitao Novu nikom, osim užem krugu prijatelja. To je za mene prilično šokantno, jer dolazim iz sredine u kojoj su ljudi ipak srdačniji, barem 1.1. No, u Zagrebu je valjda običaj biti hladan i zatvoren. Zato i je ovaj bariteljski posao tako težak i pun izazova. Nije to ni loše. Ne bi bilo fora da se sve žene žele poševiti sa mnom. Pogledajte što se Tigeru Woodsu dogodilo...

Za kraj, odlučio sam po peti put prići onim trima balavicama i po peti put su me otjerale kao cucka. ''Ovo mora da je bilo bolno,'' zaključio je Timo, gledajući izdaleka kako kolutaju očima i očito me preziru. No, ja sam bio ponosan. Lako je dobro igrati kad su sve žene srdačne i daju ti signale, kao u People'su prije dva tjedna. Ali treba biti razigran i u formi kad ti ne ide i doživljavaš prezir kao zahvalu za svoju srdačnost i ponuđeno prijateljstvo. Kada u takvim uvjetima odlično odigraš, onda možeš biti jako zadovoljan samim sobom. I baš zato bih ovu večer možda proglasio i najboljom u svojoj karijeri. Jedina mrlja na cijelu priču je alkohol. Čini se da je on ipak bitan faktor u mojem preporodu, jer tek nakon dvije votke i dvije pive sam se počeo osjećati i ponašati kao Superman. To nije dobro, morat ću poraditi na rušenju blokada u glavi i bez umjetnog stimulansa.

Spomenimo i najzanimljivije izjave večeri. Kada je Alonso prišao jednoj curi i počeo pričati o običaju nošenja crvenog za Novu godinu, rekao joj je da je siguran da ona ima nešto crveno na sebi, a ona mu je odbrusila: ''Da. Imam mengu!'' Jednako iznenađujuću izjavu čuo sam i ja u dijalogu s one dvije napaljenice. ''Imaš 18, sada možeš sve, samo nemoj u guzu,'' objasnila je smeđokosa koja studira medicinu svojoj prijateljici plavuši. No, ova mi je pogledom dala na znanje da joj ni to ne bi bio bed.

Novogodišnja večer prošla je odlično, ipak sljedećih 365 dana je ono što se broji. Moram pokazati karakter: ponajviše u poslovnoj karijeri, kao i u izgradnji vlastitog tijela. To su apsolutni prioriteti. Što se zavodničke karijere tiče, tu mislim da sam na dobrom putu. Ono što slijedi jest ''speed dating'' bariteljski turnir u utorak, i moram se što bolje pripremiti za njega. Iako ne vjerujem da bi se sočna ženka prijavila na takvo nešto, pao je dogovor između mene i Barakude da ćemo igrati punom snagom, jedan protiv drugog, da vidimo na kog će se napaliti više žena. Poštujem Barakudu kao čovjeka i sportaša, ali popuštanja neće biti. Ja naravno želim pobjedu i samo pobjedu...

Post je objavljen 01.01.2011. u 13:03 sati.