.
Stojeći ispred crne rupe svemira , slušajući pjesmu zvijezda oko sebe ,
ja čujem tišinu.. tišinu koja tako glasno odzvanja svemirom , naprosto zove ..................... čujem joj glas
Ona je tako glasna da para uši , razbija dušu, osjećaji lete svemirom za galamom , ne podnose tišinu , tišinu koja se tako glasno čuje, i ne zaustavljaju se... oni se tišine boje ,no ipak bivaju od nje sve jaći i jaći, ne prestajem li slušati tu glasnu tišinu , tišinu .koja viče svemirom rasprsnut će se, i tada će svaki dijelić rasprsnutih osjećaja naći svoju zvijezdu.
i zauvjek nestati
Post je objavljen 31.12.2010. u 20:24 sati.