Pakao se zove predizborna godina. Čudim se sam sebi da sam nekad volio izbore. Volio sam politički fight. Obožavao sam politički fight. Ja zoon politikon, homo politicus, što jedno mi kazaše na jednom forumu, apgrejdana verzija homo croaticusa iz 1971., stvarno sam volio politiku. Jer sam mislio da se politikom može nešto postići.
Jučer je bio dokumentarac o Juriju Agabekovu/Žerjaviću, a dio dokumentarca bio je posvećen pravaškom manijaku i njegovom prastricu Jurju Žerjaviću, župniku i upravitelju bistričkog svetišta. Inače, ono što nije bilo spomenuto da je dotični bio financijski genijalac i da je praktički vlastoručno financirao Stranku pravu, da je više puta suđen (Žerjavićeve obrane su bile maestralne, vrhunac cinizma), da ga kardinal i nadbiskup Josip Mihalović nije ga baš nešto ljubio (kardinalček je bio kuhan i pečan s Khuenom), ali jednostavno nije mogao bez financijske sposobnosti koju je Žerjavić posjedovao. Pazite, u 19. stoljeću, frajer ide u zatvor bez problema (zbog političkog stava), mlati strašne pare, gradi hrpu stvari, financira jedinu oporbenu stranku, osniva visoku školu iz koje će nastat pregršt zagrebačkih fakulteta (naravno PMF bi se radije ubio, zapalio sve zgrade, nego priznao katoličko-pravaški korijen svog obstojanja) i sve to političkim djelovanjem. Pravaš, nacionalist, hrvatski ekskluzivist, modernist (tumačio Darwina). To je čovjek po mom mjerilu politike. Nekad sam žarko vjerovao u tako nešto. Danas vjerujem da Hrvati mrze sami sebe i štete sami sebi, jedino tko su gori neprijatelji od nas samih, jesu "Austrijanci"/Nijemci, Englezi i Srbi. Da ne trebamo Amerikancima kao kanonenfutter i da zemlja nije strateški smještena gdje je, odavno RH ne bi postojala. Tragično, SAD je jamac hrvatske obstojnosti.
Zašto pakao? Jer nakon izbora se neće ništa promijeniti.
Tko će dobiti izbore? U ovome trenutku se čini da će kukuriku-bagra dobiti najviše glasova. Da nema Zorana Milanovića, tog oličenja lijenosti i nesposobnosti, onda bih danas tvrdio da će 100% kukuriku-bagra dobiti izbore, s nadpolovičnom većinom i da HDZ ide u oporbu. Ali, ono što je najgore u cijeloj priči, ne samo da se ja bojim Milanovića, nego pred njim drhte tzv. lijevi intelektualci (npr. Žarko Puhovski, Mirjana Krizmanić). Ja se iskreno bojim toga čovjeka jer je lijeva verzija Sanadera, bahat, lijen, pompozan, s visoka gleda svijet oko sebe, a sve ga jebe, nitko mu ne valja, ništa mu ne valja (doduše, dalje smatram da je Sanader bio bolji izbor od Milanovića). Najgori neprijatelj kukuriku-bagre je Milanović. S druge strane, sva ta ekipa iz kukuriku-bagre je bila na vlasti (osim Milanovića), npr. Kradimir Čačić je lijeva verzija Kalmete, većina tih ljudi je bila na vlasti i nisu napravili ništa. SDP nudi isti kadar, HNS nudi isti kadar, IDS nudi isti kadar. Ako uspiju sastavit većinu u Saboru, onda je pitanje vremena kada će se Zoki zakrvit s Vesnom Pusić i s istarskim velemožom Jakovčićem. Nestabilnosti, evo nas.
HDZ je meni enigma. Neuništivi su. U devedesetima sam strastveno mrzio HDZ. Tuđmana još i više. Činilo mi se da će nakon 2000. raspasti se u tisuću komadića, nestat sa scene. Ali svi odpadnici od stranke su nestali, HDZ je preživio, prvo zbog Sanadera, onda unatoč Sanaderu. Imaju stabilno biračko tijelo i uvijek će imati 25%. HDZ-ovi glasači ne odgovaraju na ankete. Nikad. Zato da ankete pokazuju da HDZ ima 5%, on će uvijek imati 25%. Šanse za pobjedu? To samo dobri Bog zna. Milanović se ne sviđa ženama (ali nije ni Josipović, pa je dobio izbore, kontra mojih očekivanja), a Jaca bi mogla hvatati glasove među ženama. Sve ovisi o Milanoviću i njegovoj sposobnosti da ne/valja gluposti i bahatoće. HDZ-u bi najbolje bilo šutiti za kampanje i pusti oporbi da blebeće. Tak bi dobili izbore.