1.
U dvadeset i prvom, stoljeću duha, raste popularnost stare nauke, angelologije, znanosti o anđelima. Želim vam ispričati priče o anđelima i angelologiji.
Grčka riječ anđeo opisuje glasnika Svevišnjeg, vjesnika Radosne vijesti, rekli bi kršćani. Zaposleni su na neodređeno na poslovima naviještanja služenja i gledanja. Anđeli, čisti dusi i njihov gospodar, Otac nebeski, gledaju se neprekidno, u stanju izbrisanom od prostora i vremena. Pjevaju u devet zborova. Jedan od najpopularnijih zbor je arhanđela: Rafaela (''Bog liječi''), Mihaela (''Tko je kao Bog''), Gabriela (''Bog je jak'').
Bestjelesnost, osobnost, besmrtnost, razum i volja najvažnije su anđeoske osobine.
Jedan od anđela, nekada najomiljeniji i najbolji, jest Sotona, pali anđeo, đavao, zloduh, neposlušnik. Prvotno, dakle, bijaše dobar anđeo. Jednoga dana slobodno odabra zlo, prekida suradnju sa svojim gospodarom, započinje suradnju sa ostalim demonima, zajedno stvaraju pakao.
Za svakog kršćanina zadužen je jedan anđeo čuvar. Koliko posla jadni moj anđeo ima?!? Svakodnevno me prati. U krevetu, na pločniku, u moru, na teniskom terenu, u učionici, u kavani, za blagdanskim stolom, za volanom, nad školjkom…Mora me čuvati, odvraćati od zlih misli, postupaka i riječi, poticati na dobro.
Mislim da je ''Anđele, čuvaru mili'' bila prva molitva koju se moglo pročitati s mojih usana. Molitvu nas je naučio velečasni Ivica na osnovnoškolskom vjeronauku ranih devedesetih. Većinu nastavnog sata naučavao je osnove različitih borilačkih vještina, ostatak je bio rezerviran za osnove katoličke vjere.
Majčina sestrična, genetski komična Elda, svaku večer prije počinka izmoli:
Anđelu čuvaru mili ,svojom snagom me zakrili,
prema Božjem obećanju , čuvaj mene noću danju
osobito pak me brani , da mi dušu grijeh ne rani
A kad s ovog svijeta pođem , sretno da u nebo dođem
da se ondje s tobom mogu , vijekom klanjat dragom Bogu!
Svaku večer (njen suprug Rino, punog imena Gverino iliti Ratko već odavno sniva) izmoli tu ''molitvu za djecu''. Koja povlastica! I u osmom desetljeću boravka na Zemlji sricati tzv. molitvu za djecu !
2.
M. je davno izračunao da svake sekunde na svijetu budu krštena dva do tri nova izmišljena lika. M. se uvijek osjeća nelagodno kada staje u kor Ivana Krstitelja, kada krsti novi, izmišljeni, literarni lik. Pokušavam stati iza Ivana, (kilo)metrima iza M.- a. Koje li radosti.
3.
Dok se vozila prema staroj obiteljskoj kući Rafaela je cijelo vrijeme razmišljala o ocu i njegovoj bolesti. Na suvozačevom mjestu sjedi jedanaestogodišnja kći Mihaela. Na stražnjem sjedalu s barbikom se igra šest godina mlađa Gabriela. Krenuli su iz Zagreba prije nekoliko sati. Pola puta sunce grije, bura vije. Jučer nazvala oca da mu priopći odluku: napraviti ručak za Badnjak. Dok je bila živa za božićne je radosti bila zadužena mama Livia.
- Od kada je mat umrla nikako da se nojdemo za blagdani. Ne importo koliko nas je. Prit ćun s molemi.
- Pridi-odgovorio je bezvoljno.
Otac Silvano zadnje dvije godine živi povučenim i samotnim životom na selu. Otkad je zlokobna životinja napala njegove bubrege odbija klasično liječenje. Hrani se na vegetarijanski način. Šeće po velikom imanju.
Stara kuća nalazi se dva kilometra od gradskog groblja. Usamljena kuća, usamljen stanar. Ne gleda televiziju, ne čita novine, tu i tamo pokoju knjigu. Samoća u kući oca i djeda.
Pozvonila, bez odgovora. Vrata otključana. Ušle su u dugački hodnik.
- Papa, papa, si doma?
- A kede bin bi-tiho će Silvano.
Mihaela i Gabriela potrčale su prema omiljenom noniću u staroj pidžami. Gabriela se vratila majci.
- Papa, ca moro mole opret televizijo? Crtani je na prven programe.
- Ljudi moji, kada ćete kapit? Televizija ni dobra za zdrovlje. ..
- Već let gonaš sejno. Jedonput si nešto prešte va neken đornale, pa semi predikuješ. Ne budi smiješan-prekine Gabriela oca.
- Najveći dio liberega vremena deca špjojo va to škatulo. Si gonajo za štres. Za deca ni većega štresa od televiziji. Televizija je huja od školi. Bolje ćukulat s famejon, nego s daljinsken va rukah manevrat.
- Baš se s tobun more ćukulat-ljutito će Gabriela.
Izašla iz kuće. Nakon par trenutaka vratila se sa dvije velike torbe. Zimski zrak djelovao je umirujuće.
- Kede so otrocice?
- Va primaće. Gledajo Štrumfa…Štrumfa…Neki Božić
- Štrumfastični Božić-nasmijala se Rafaela.- Celi put so gonali za ta crtani.
- Kupila son pasutice, blenci, bakaloj. Neso domoći, ma…
- Pokojna mat je se delala doma-nestao je smiješak sa Silvanova lica.
- Sako Božjo vilijo držala se reguli. Kada bin bila samo kvarat kuharica koko ona-zaiskrile su Rafaeline oči.- Nego, kupila son jedon moli bor… Zostani s otrocicami, gren va vituro.
Djevojčice su otišle u dnevni boravak gledati crtić. Rafaela je izašla van. Vratila se sa malim borom.
- Zoš si donesla bor?
- Storit ćun bor koko Bog zapoveda. Po starinski. Z orehi, jabukami,naroncami, vato.
- Nekada se ni delalo te ceremoniji.
- Papa, ca gonaš? Mat je vajka delala bor po starinski.
- Do pred nekeh stopedeset let niki va Hrvotske ni dela bor. Danas hi je više po stonah, kućah, na placah nego va boške.
- Da stopedeset let! Pred više od dvo miljari let, dok se va štale ni rodilo molo dite, ni bilo Božića. Lepo je s tobun debatirat, ma ubed se neće som skuhat.
Silvano je ljutito napustio kuhinju. Uputio se prema svojoj sobi. Zalupio vratima. Nakon nekoliko minuta izašao je van kuće. Bilo je vrijeme da se ostavi pidžame. Rafaela se bacila na posao. Spremanje posnog ručka. Nakon dva sata pripremljen je stol. Sve je spremno. Silvana nema. Ne bi bilo lijepo ručati bez njega.Čekat ću da završi crtić.
- Tko na Božić želi otvarati poklone?
- Jaaaa!-viče Mihaela.- Jaaaaaaaa!-pomaže Gabriela!
- E, pa ako želite sutra vidjeti poklončiće pomoći ćete mami ukrasiti mali borić koji smo zajedno kupili u trgovini.
Sljedećih sat vremena postavljali su kupljeni bor ''na noge'' i ukrašavale.
- Što smo zaboravili? Što je ostalo u torbi?
- Jaslice- ozbiljno odgovara odlična učenica Mihaela.
- Zašto jaslice?
- Marija je u štali, u jaslama, rodila maloga Isusa-obrazlaže Mihaela.
- Tko sutra slavi rođendan?
- Gabriela i Isus!-nasmiješi se mala Gabriela. Virus smijeha prešao je na njenu sestru i majku.
Nakon zajedničkog poduhvata sjele su na kauč, promatrale svojih ruku djelo, čekajući domaćina. Precizno oko uočilo bi zabrinutost na Rafaelinom licu.
Mama je uvijek govorila da sam ćud naslijedila od očeve, ljepotu od njene obiteljske grane. Ne vidimo se mjesecima, čujemo samo telefonski, kada se napokon uspijemo naći, otvaramo nepotrebne rasprave. Mlađa sam, zdravija. Ne i pametnija, inače bih popustila. Taman kada su se pojavile negativne misli, netko je otvorio vrata.
- Nono!-viknula je Mihaela.
Silvano se uputio u svoju sobu. Za njim i Rafaela.
- Papa, son pensala da će ti freški zrak dobro storit.. Imaš samo dve nuki, retko hi vidiš, a ti si celo vreme jodan, duriš se.
- Kemu je priša Božić?! Kemu Božić treba?!- ljutito će Silvano.
- Božić prideva semi nami. I tebe. Samo ca so vrota zaprte.-povikala je Rafaela.
- Vide son dori pod bor, a ja niš neson kupi molemi.
- Molemi je dosta da si s njimi.
Izašla je van sobe. Treba pripremiti stol. Baš kada je servirala ručak, koji je postao večera, čula je staru molitvicu koju je davno pjevala stara nona Fume, Silvanova pokojna mama. Pogledala je kroz vrata dnevnog boravka, a na velikoj fotelji sjede Gabriela i Mihaela. Na djedovim koljenima koji pjeva:
Detić se rodi u Betlem.
Njegov je anjel Gabrijel….
...nastavit će se...
Post je objavljen 31.12.2010. u 11:41 sati.