U neko doba noći (U po burne crne noći Feruz paša iz sna skoči… i nekoga pita, zaboravila sam koga: Gdje su ključi od tamnica. … Jedne davne godine dobili smo domaću zadaću; naučiti napamet neku narodnu pjesmu. Prozvana sam i započela: … bla, bla naslov pjesme i dodala od Zmaja Jove Jovanovića. Zabiberila mi je s guštom jedinicu. Ne znam zapravo zašto. Neku vražju pjesmu sam ipak naučila napamet. To što je imala autora, pa čekaj zvučala je posve kao narodna pjesma. Duga je to priča odnos između mene i mojih profesora hrvatsko-srpskog jezika, ali odlučila sam šutjeti o prošlosti, a zapravo sam htjela reći da sam uvijek bila zamantanko i bezglava.)
Noćas se , dakle, u neko doba probudim. TV, koji gori cijelu noć ,ne radi. U zraku miris izgorene utičnice.
Ali, nije utičnica nego veliki plazma tv u kojeg sam gledala kao u kinu u veliko platno.
Mislite li da sam se uzrujala? Niti malo.
Uopće ne znam što se to u meni događa.
Na poslu izgorila vanjska jedinica klima uređaja u sred bure i zimice.
Veš mašina pušta vodu.
Da o ostalim nevoljama ne govorim. Nesporazumi i loš odnos na poslu . Ostavljena sam sa osobljem kojem ne mogu i neću dati otkaz, a dugovi samo rastu.
Ali, potpuno sam mirna. Ne znam što se nalazi u mojoj glavi.
Uzdam li se to u Gospodina koji hrani i ptičice nebeske?
Ima tu i još puno drugih zgoda i nesporazuma.
Nevažnih, malih, glupih kao na pr: Priča o gamelama.
Za one koji ne znaju to su one male tećice, posudice koje se slažu jedna na drugu i u kojima se prenosi hrana.
Ne stignem kuhati pa kuhaju drugi ili u obližnjem restoranu za sebe i unuku kupujem i nosim kući.
I tako negdje u nekom dućanu ugledam gamele, sjete me djetinjstva, da ne duljim, sva ih sretna kupim. Ali, u nekom trenutku ne mogu ući u trag kod koga su.
Jedna prijateljica pregleda moju kuhinju, svoju kuhinju. Nema ih. Druga pregleda svoju. Nisu ni kod nje. Sjetimo se njenog dida. Nema sumnje kod njega su, jer se i njemu nosila neka hrana, ali osjetljiv i treba ga u nekom trenu kad je najmanje osjetljiv pitati. Prolaze tjedni. On slavodobitno i uvrijeđeno šalje neke dijelove za koje tvrdi da pripadaju njemu, nitko se ne usuđuje pitati za ostatak.
Ali i meni se samoj čini da nisu moje.
Dolazi Božić. Nećakinja i ja kupujemo darove. Što bi ti, pita?
U nekom darovnom dućanu ugledam vesele gamele od tvrde plastike u drečavo crvenom, žuto zelenom izdanju. Evo ovo, kažem.
Ona pada po podu od smijeha.
Slijedeći ti je korak , kaže razveseljena, starački dom.
(Ali, neću u starački dom što god tko mislio o tome.)
Drugi dan Božića okupljam kod kuće malo društvance rodbine i prijatelja. Jedan od prijatelja, draga osebujna ličnost, nosi veliku najlon kesu.
Vraćam ti tvoje gamele, kaže.
I stvarno nekom zgodom poslala sam njemu i mami neku spizu. Svi smo zaboravili na to.
Sad imam dva para gamela i dugujem ispriku didu od prijateljice, ali bolje u to ne dirati, jer kakav je osjetljiv tek bi se sad mogao uvrijediti.
I sad mislim nema telke, ali ima knjiga, ionako mi je u glavi praznina.
Ajde, sretno vam bilo.
Post je objavljen 31.12.2010. u 09:31 sati.