Nekad su ljudi bili sakupljači, lovci, što ja znam i međusobno razmjenjivali dobra, s vremenom se dogodila valuta, kao neka univerzalna vrijednost i danas imamo shopping centre, gdje su sva dobra uredno posložena na većim i manjim hrpama. Bio sam danas malo u tim centrima i gledao kako to sve izgleda. Nisam ja neki šopingholičar, ali normalno je tu i tamo ući u te hramove komzumerizma novoga doba i diviti se evoluciji, kako se cijela povijest čovječanstva može ispričati od trenutka kada je netko unio plamen u pećinu do blagajne. Jedan mladi par naglas razmišlja da li je bolje odmah platiti ili razvući sve na deset rata. Nekada su potrebe bile primarne, a sada ima toliko toga da je teško razlučiti što je uistinu bitno. NIsam par dana ništa pisao, nisam nigdje išao i nisam maltene imao što ni napisati, osim da sam zadnjih dana stalno slušao o tome kako samo skitam a o kući ne brinem i kao treba nešto poduzeti. Uff, to je veliki zahvat i za to ću se morat zadužiti. Od činjenice da ću se svezati na dvadeset ili trideset godina ogromnom kamenčinom oko vrata u obliku kredita gora mi je samo spoznaja da je taj kredit prokleto, bezobrazno skup. I stvarno mi nije jasno kako je moguće da jedna tako mala zemlja može imati najskuplje kredite na svijetu. Tko je tim bankama dopustio da se tako bahato ponašaju. Pa nekakvom zdravorazumskom logikom bi mogli imati više klijenata da su im uvjeti povoljniji. Nije sad ovo ono da kera ne laje zbog sela, nego uistinu, povoljniji uvjeti automatski znače i više klijenata i veći promet, a ovo što mi živimo je u najmanju ruku bezobrazluk. Navodno ima još jedna banka u vlasništvu države, trebalo bi sve ljude pozvati da svoje poslovanje prebace k njima. Naravno tko može i tko nije opterećen nekim bezobraznim kreditom. Tko im je dao za pravo da budu tako prokleti ?! Možda su svuda u svijetu krediti tako skupi. Pa da ne znam kako pojeftine te kredite imaju računicu za zaradu, sigurno, a ne ovo, došli su da nas ogule, fuj. Svake godine vojska mladih ljudi završava školu i počinje nekakav život, trebalo bi ih usmjeravati u nekakvu domaću banku. A ovi lihvari nek i dalje onda naplaćuju skupe kredite i nabijaju kamate. Možda čak postoji način da im se objasni da su se do sada dovoljno namazali i da bi mogli sada malo ohanuti i svejedno nastaviti zarađivati. Znam da sam naivan i glup. Da imam sredstava osnovao bih banku, naravno... i da sam nekakav ekonomist...eeee, da je baba muško. Moguće je da je ovo moje razmišljanje neutemeljeno i toliko laičko da graniči s prostaklukom, ali jednostavno ne mogu da ne razmišljam o tome. Svi mi imamo neke svoje potrebe i poglede na svjet, ali sve je to ipak ograničeno sa nekakvim sredstvima. Jasno mi je da su ovdje kod mene potrebne promjene iz više razloga. Ne mogu ukućani valjda više živjeti od noćnih tumaranja veselog povratnika iz birtije, ali i činjenice da su zidovi stari, da treba poraditi na hidroizolaciji, da treba krov presložiti. Najgore je to izreći. Ima to i svojih prednosti, svoj prostor, možeš se organizirati kako želiš. Derneci ionako ne dolaze u obzir jer ipak će to sve biti u jednom dvorištu i opet ću na neki način utjecati na sve ostale. Dobro nisam ni mislio praviti derneke, jednom sam napravio tulum i dosta za cijeli život, ali ne mogu da ne pomislim i na to. Heh, to što mi je to prvo palo na pamet isto nije slučajno, ali netko je rekao da se ljudi mijenjaju, ako sam ja čovjek, a nadam se da jesam. Ima tu još puno toga, na koju stranu okrenuti prozore zbog svjetla, kako organizirati prostor i još hrpa zanimljivih stvari, ali to košta. I mogu se pozdraviti sa snovima o zalasku sunca na južnim morima i kotelima. Ili o mirisu sjevernih vjetrova, ok, to sam doživio i baš je nekako svjež i izazovan, ali nisam nikada otišao tamo odakle je došao, pitam se kakav mir tamo vlada..... Eto što su pusti snovi, ma kakva južna mora, sjeverni vjetrovi, bit ću sretan ako mi ostane za pivo svaki dan i onesvješćivanje subotom, a i ne mora. Uostalom da sam htio živjeti te snove, otišao bih davno prije, nego sam živio na grbači obitelji i provodio se kojekuda, sad valjda trebam i ja malo uložiti u sve to i nije mi to problem, dapače, bit će mi zadovoljstvo. NIje to ni loše na kraju, ima'ću svoj ćumez i pun frižider, ima da u kredit uračunam i big screen tv i nikom neću smetati, prdit ću i smrdit za svoj račun. Samo da taj kredit ne mora bit tako skup, baš me zanima zašto je to tako....a valjda mora. Ipak sam na kraju ovisnik, o zraku, o hrani, pomalo o piću i o novcu ...
Post je objavljen 30.12.2010. u 20:32 sati.