Hm,dobro,počet ću.
Eto me opet,nakon tri (tri?) duga mjeseca,ponovno otvaram ovu malenu škrinjicu mojih zapisa i osjećaja.Nekako mi je to trebalo.Odgađala sam to već dobra tri mjeseca.Možda i više? Tko bi znao? Svaki vikend došla bi i rekla,ma ima vremena,sljedeći ću vikend.Zato se sve to nakupljalo u meni.Prilično odvratan osjećaj.Nemam u svom životu baš puno osoba s kojima bih dijelila svoje osjećaje (ne kažem da ih nemam uopće).
Na ponovni početak pisanja nagovorila me jedna vrlo važna osoba u mom životu, i tek sad kad tipkam ovo vidim da je bila u pravu.Ovim joj putem zahvaljujem.
Dakle,pričala sam o onim nakupljenim osjećajima i to?Vrhunac toga bilo mi je jučer.Legla sam,zatvorila oči i onda se desilo.Ništa nisam osjećala.A ma baš NIŠTA.To me je jako uzrujalo,jer imam i više razloga za sreću,znate!Osobito u zadnje vrijeme.Po onome što ljudi govore da ih čini sretnima,ja bih kao,trebala biti jedna od sretnijih ljudi u ovo okrutno vrijeme.I više od toga.
Već sam,eto,skoro mjesec dana u jako lijepoj vezi.Stariji je od mene godinu i pol,sve je super,doista mogu reći da ga volim.Možda zvuči prerano nekima ali ja ga volim i zauzima jedan dio moje sreće.Naravno tu su i moji prijatelji koji su tu većim djelom uz mene,iako mislim da neki od njih da umrem ne bi grcali od tuge,jel.
Obitelj (starce) neću spominjat,jer mi u životu,trenutno ne znače ni pet posto.Stvarno,najstvarnije. Da mi se pruži život u novoj obitelji,prihvatila bih bez imalo grižnje savjesti.Razlog tomu jest to što im ne mogu reći sve.Jednostavno ne mogu.Iako je uvijek bilo,nama sve možeš reći,tu smo zbog tebe i to,ja njima sve jedno NE mogu sve reći.Praktički oni ni ne znaju što se u mojemu životu trenutno događa.Sve što znaju je kamuflaža.
Ne znaju kome moje srce trenutno pripada,a to im niti ne namjeravam reći.Zbog toga imam mučnine,glavobolje,srce mi se slama i često plačem.
Možda sam i zato prazna.Učili su nas u kući,na ulici,u školi,uglavnom svugdje da su roditelji naša zaštita i da im se uvijek u svakom trenutku možemo obratiti za pomoć,za savjet.. A ja svojima ne mogu,jer bi veza između mene i dragog mi,bila istog trena gotova.Ne samo zato što su jebeno staromodni i misle da sam premlada za vezu i ta sranja,nego niti ne shvaćaju kako njihovo dijete može voljeti.
Ma jebeš takav život,kada im moram lagati s kim idem i kud idem,isključivati mobitel u strahu da me ne nazovu i sramiti se same njihove prikaze.
Toliko mi se sve to gadi da sam planirala nedavno po kratkom postupku završiti svoj život.Jadno,znam no nisam vidjela izlaza.
I tako je prošlo tek mjesec dana,a meni je već zlo.Doista je.
A sada mi je puno lakše kada sam ovo napisala,doista je.
Nego škola je dobro završila,rezala sam žile ovog polugodišta (ne doslovno), iako mislim da sam mogla i bolje.Čak me razrednik pohvalio,prvi put u životu.
Mislim kako bi me uopće primjetio kada mu se pola učeniku u razredu udrkava u guzicu?Kad se sjetim njegovog izraza lica na početku ove godine kad su me izabrali za predsjednicu razreda,a nakon toga i škole.Onaj kiseli osmijeh koji ima dva jasna značenja:
1.-Moram se nasmijati kako bi izgledalo da sam sretan i ponosan,štogod.
2.-Kako su baš TEBE izabrali?!
Ma IN JOR FEJS.
Dobro,skrenula sam s teme no sve jedno.
Barem ću novu dočekat kako treba.S Lucijom.Valjda će biti dobro.Mislim nisam tako sigurna kako ćemo se slagati.Mislim da ću biti nabrijana na nju zbog njezine izjave jučer,koja me pogodila,jel.
Zvala sam je kako bi joj ispričala svoje jade,istresla živčanost,jer sam se nadala kako bi ona,koja ima titulu najbolje prijateljice smirila moju dušu.
Naime jedna kurveština iz moje škole obratila se mojem dragom i počela ga nagovarati da me ostavi,da si može naći bolju,da sam ja balavica i tako to,na što ju je on lijepo odjebao,što sam naravno očekivala no ipak sam bila uzrujana.Mislim s curom NIKAD nisam stupila u bilo kakav razgovor.Nismo se nikad ni pozdravile.Ona je samo kurva iz moje škole i to je to.I tako ja nju nazovem,da bi joj se izjadala,iako sam znala da su se one znale družit i to,ali whatever ona mi je najbolja frendica.Počela ja njoj tako pričati a ona se nasmije,onako:HAH. Pa jebote šta je tu smiješno? I još mi na kraju kaže,onako bezosjećajno: Imaš sreće što ju nije poslušao.
I: nemoj mi uništavati dan svojom živčanošću.
Ali sve onako kroz smijeh,da se ne bih uvrijedila.Ma daj ajde,znam da smo kao najbolje prijateljice,ali zar bar nisi mogla stat na moju stranu?
Neke ljude treba odjebat u početku dok ne postanete ovisni o njima!
Znam da sam možda previše napisala za "početak",ali morala sam.
Do čitanja.
Post je objavljen 30.12.2010. u 18:07 sati.