Marketing
Sve naše Nove godine
Moram priznat da mi već draaastično idu na pimpić razni zloguki proroci koji se obavezno javljaju u ovim danima kad u zasluženu mirovinu ispraćamo još jednu u nizu starih godina i to ne toliko zbog toga što bi se u najluđoj noći trebali odreći barem dijela zdravog razuma, nego brate mili, dosta mi je više pesimizma, ajmekanja i kukulekanja.
Sa svih strana nam iskaču neke turboozbiljne, smrknute face, tamnih podočnjaka, iskeženih zubi, spojenih obrva, bložemiprosti kao da su izronili iz podruma dvorca grofa Drakule, kao da se natječu u tome tko će dati crnju prognozu u stilu
očekuje nas teška godina bla bla... stara je bila nikakva, a nova će biti još i gora bla bla...
Ma nemoj molim te!
Dosta mi je više da nas plaše!
Isto tako, ni ja ne želim plašit svoje čitatelje dramama i crnim slutnjama, tako da možemo zaključit kako smo s prethodnom rečenicom uredno odguzili sve loše stvari, bića i pojave koje bi nam mogli pokvarit raspoloženje.
Proteklih se nekoliko godina na ovome blogu ustalila tradicija da se upravo na ovaj dan zajednički prisjetimo kojim smo stazama hodili, kojim morima brodili, kakve smo cure ljubili (ček, ček... ovo je uletilo iz neke sasvim druge rečenice...) i koliko god trubili i povremeno grintali da se nigdi nismo makli, pogled prema unatrag govori sasvim drugačije.
Eto, već u prvim danima nove 2010. otišli smo na skijanje u mondeno zimovalište Žirović kod Livna u kojem smo se nauživali snježnih radosti. Šta kažete, nikad niste čuli za to zimovalište? Ma daaaaajte, tz, tz, tz...
Sigurno vam je poznato, ali eto, vjerojatno ste ovog trenutka imali mali pad koncentracije jel'tako.
Nekoliko dana kasnije čak smo i malo planinarili po Kamešnici i to vrlo oštrim zimskim uvjetima prkoseći mećavama, medvjedima, vucima i hajducima. Krajem siječnja smo se ipak zaželjeli malo sunca, a kad mi nešto zaželimo onda to i dobijemo pa taman morali potegnuti nekoliko stotina kilometara do Dubrovnika, Konavala i Prevlake.
Na punti Oštra naoštrili smo se za nekoliko pohoda u veljači i to uglavnom našim užim zavičajem, znali smo skoknuti do Rogoznice pa Zatona, Kamenjaka i Vranskog jezera, a posebno nam je u dragom sjećanju ostao posjet Krapnju, našem najmanjem naseljenom otoku, otoku spužvara, vrsnih ronioca i ponosnih žena koje su držale ne samo tri već ako je tribalo - i pet kantuna kuće!
S prvim toplijim danima ožujka tražili smo nova, nama još nepoznata "malena mjesta srca moga" pa smo tako jedne nedjelje
uživali u čudesnom miru Novigrada, a čeznutljivi pogledi preko Novigradskog mora na obronke velebne planine, u trenu su nas pozvali na jedno kratko, ali slatko planinarenje do Velikog Libinja.
Na samom početku travnja uživali smo u ljepoti imotskih jezera (ni ovog se puta nisam uspio dobaciti kamenom u Crveno jezero - dakle, još nisam prilika za ženidbu...) a tog smo mjeseca posjetili i sokolarski centar u Dubravi pored Šibenika u kojem nam je Emilio Menđušić objasnio mnoge zanimljive stvari o pticama grabljivicama.
Prvomajski vikend mi je donio mirise, zlato i Hvar, a zanimljivo, na tom otoku more mi je uvijek modrije, vinogradi zeleniji, žene putenije, a vino opojnije... Hm, tko zna, možda je upravo ovo posljednje uzrok svim prethodno navedenim stavkama, ali eto, nema mi druge nego opet doploviti do njegovih obala pa provjeriti...
Lipanj je prekrasan mjesec u kojem se državni praznici tako lijepo poredaju pa se u kombinaciji s neiskorištenim danima starog godišnjeg odmora, čuda mogu napraviti. A kad smo već kod čuda, Nacionalni park Sjeverni Velebit od Zavižana Premužićevom stazom prema Rožanskim i Hajdučkim kukovima, donio nam je silnu količinu dobre energije, fascinantnih pogleda, uživancije u silnoj ljepoti prirode...
Nismo se pošteno ni okrenuli oko sebe a već je stigao srpanj, zajedno s kolonama turista iz "nove Europe", tih smo se dana nagledali ministra Bajsa s onim njegovim milozvučnim i pjevnim govorima, ali barem za moj pojam, puno se bolja muzika slušala na Salona Ethno-ambientu koji me tih dana potpuno "razvalio."
Biti na Silbi početkom kolovoza već mi polako ulazi u naviku i to jaaaaako dobru naviku, upravo tih dana čudesni otok procvjeta u svoj svojoj rakoši, topli dani ljeta donesu živost usnuloj ljepotici pa se poneka Trnoružica zna probuditi čak i bez princa na bijelom konju.
Gdje ću biti druge subote u kolovozu - o pa to se zna - na neretvanskom Maratonu lađa, koliko tu eksplodira energije, strasti, hrabrosti i junaštva - uhhh da jednom uletit u tu lađu i zaveslat prema Pločama pa ako triba puknit - neka pukne!
A kad smo već kod pucanja, u rujnu su leva-leva pucali pištolji na splitskom Poljudu, srećom ne oni ubojiti i smrtonosni već oni kojima su atletski suci označavali start utrka vrhunskih svjetskih atletičara. Ah ti atletičari nemaju pametnijeg posla već se tu nešto bacakanju, praćakaju, hitaju se nekim buzdovanima, kopljima, na nekakvim trskama skaču do trećeg kata, ah ta omladina, nije toga bilo u moje vrime...
Krajem rujna opet smo s radošću dozibali do Murtera na predivnu regatu "Latinsko idro", ah kako mi se duša tamo napoji...
U listopadu sam zajedno sa svojim gracijama napravio najbolji planinarski pothvat godine - uspon na Sveto brdo, drugi najviši vrh Velebita, ne znam uopće kako opisati te osjećaje kad te Vile Velebita prime u svoje okrilje...
Nakon berbe maslina sredinom studenog dani postaju sve mračniji i tmurniji pa nam dođe, ove godine neobično lijep "šveti Ivan o' moga Trogira", a ponekad se s dobrom voljom uspije provesti nezaboravan vikend u planinarskoj kućici izgubljenoj na kraju svijeta....
Prosinac dvije i desete, iako hladan, vjetrovit i snježan, donio mi je obilje lijepih trenutaka, sudjelovanje na dvije blogerske izložbe, nezaboravan koncert mog omiljenog veličanstvenog panonskog mornara u Spaladium areni, miran Božić i slatko iščekivanje Nove, 2011. godine...
Volim ovaj dan, volim ovu luckastu užurbanost kad toliko toga želimo napraviti kao da s posljednjim listićem na kalendaru sve odlazi u nepovrat, kao da sutra ne postoji.
Volim ovu noć, obožavam onaj veličanstveni trenutak kad se milijuni želja spoje u jednu, kad se s poljupcima pojavi onaj neponovljivi sjaj u očima, trenutak u kojemu poželiš da su ti ruke toliko velike da s njima možeš zagrliti čitavi svijet, sve drage ljude čije prisustvo osjećaš i kad su stotinama kilometara daleko.
Dragi moji prijatelji, svi vi koji dolazite ovdje, bilo namjerno ili slučajno, svakodnevno ili tek povremeno, sasvim svejedno, neka vas u novoj godini prati sva sreća ovoga svijeta! Zaslužili ste je, o i te kako ste je zaslužili!
Samo jednom smo tu, na ovom čudesnom plavom planetu i naš život je samo trenutak u vječnosti beskrajnog svemira, a kakav će biti taj trenutak - ovisi samo o nama!
Zavitlajte strah nogom u guzicu, prihvatite ljubav otvorenog srca, poklanjajte prijateljstvo raširenih ruku. Otvorite svoje misli novim idejama, smijte se glasno, baš vas briga što će vam netko reći, pjevajte s guštom makar vam tovar prdnija u uvo, plešite ako triba i sa dvi live noge, budite izvor čiste radosti!
Sretna vam Nova godina!
Post je objavljen 31.12.2010. u 09:05 sati.