Jučer sam bila na sprovodu male Livije, životne pratilje i ljubavi našeg Borga.
Ima vrlo nježne ruke Borg. Slučajno sam to primijetila i nekako se začudila, ali odgovaraju i njegovoj dobroj duši. Livija je imala sreću. Čudno zvuči, ali ako su nam dani stalni i odbrojeni onda je Livija imala sreću provesti ih uz svog dobrog Borga.
Bilo bi deplasirano pisati o bilo čemu drugome. A, opet možda suvišno govoriti dalje o patnjama Livije i njenoj smrti. Riječi su preblijede i vrlo često nedostatne. Iskrivljuju i govore samo ono što mi o riječima znamo. O jednoj riječi kao što je smrt što znamo. Ili mislimo da znamo.
Osobno vjerujem da nije kraj. Prijelaz je iz jednog u drugi život. Hoću tako vjerovati. Borg u takvo što ne vjeruje. Mislim da mu je zbog toga još teže.
Nije bilo svećenika. Klapa je otpjevala dvije pomno odabrane tužne pjesme. Krik iz srca samog Borga koje su ušle u sva srca prisutnih. Plakali smo.
Moja sestra, na moje malo iznenađenje, bila je prisutna. Nisam je mogla dovesti u vezu dok nije rekla da je Liviji davnih godina bila razrednica.
Volim svoju sestru. Ima srca i osjećaja za svakog. Iako se ponekad čini vrlo stroga jer ima previše pameti i znanja, ipak prevlada dobro srce.
Za srce smo, možda, najmanje zaslužni. Neke stvari čovjek upije sa genima. Ne trebaju mu škole ni isprazna mudrovanja.
Danas sam malo nazdravljala. Čokanjčić (razne orahovice i slični likeri domaće proizvodnje) ovamo i onamo. U ime Božića i Nove Godinice pa su mi malo popustile kočnice.
Borg me odjednom podsjetio na Orašara. ( Oprosti mi dragi prijatelju) Izgubljen, umoran, ostavljen.
Zašto ne živimo u svijetu bajki sa sretnim završetkom. Jesam li ja vjernik iz tog običnog, profanog razloga?
Razloga u vjeru dobrih i sretnih bića bez obzira kojem svijetu pripadali.
Gospodine Bože, s kojim se svakodnevno pokušavam razgovarati, poslušaj ovu nesretnu dječicu koja imaju srca. Na tvojoj smo strani iako mnogi od nas ne vjeruju u tebe.
Čudila bih se da se ti čudiš njihovom nevjerovanju. Toliko je okrutan ovaj svijet, jedini koji poznajemo i koji živimo, kojeg se sjećamo da si nam i ti ponekad kao nekakva bajka, izmišljotina, čežnja naše duše, pa se bunimo i guramo te od sebe kao neprijatelja.
Pogledaj nas. Pogledaj najpotrebnije. Pogledaj našeg Borga i primi malu dobru Liviju među svoje. Oslobođenu boli i ostalih nedaća.
Ne čini li ti se da je dovoljna platila za svih?
Post je objavljen 29.12.2010. u 10:23 sati.