VIII
ludom krdu vjetra dok kopita njedra
uteć bih mogao prožet tvojim dahom
kao što su suncem žitna zrnad jedra
a ovako dalek - pred samim sam krahom
i samo sam onaj koji trnje gazi
i samo sam onaj koji se ne penje
i samo sam onaj što dublje silazi
i samo sam onaj što pod križem stenje
i vrijeme sam mora i skrhanih sanja
i svjedok pustoši satrta ognjišta
na kom su pepeo i sva moja tkanja
jer ako te nema, ni ja nemam ništa
možda izvor, Bože, naslutim do kraja
ali varljiv klokot dušu ne napaja
Post je objavljen 29.12.2010. u 01:11 sati.