Počinješ se pitati koako si dospio ovdje, shvatiš da si prošao kroz vrata...
Vrata već u stanju propadanja iza poderanih zavljesa, a ipak za ta vrata ti je trebo ključ... zahrđali, sa ukrasnim viticama, premda to netreba biti ključ može biti i samo jedna riječ...
Riječ koj će ti vratiti sve te trenutke u kojima ti je došlo da vrištiš, plačeš ili samo sjediš u stolici od ruža...
Ta riječ koja te gurnula kroz rupu da dođeš do vrata...
Gurnula te da padaš, susesrečeš sve strance, čitaš zaboravljene knjige koje nebi htio/jela čitati...
Ta riječ te nagovara da gledaš u strgano zrcalo, makar znaš da nema smisla jer je odraz u zrcalu iskrivljen...
Samo nastavljaš padati...
Gledaš gdje češ se primiti...
Oprosti... Nema ruke koja će te uhvatiti, spasiti iz ovog lalibirinta tame, sječanja, zaboravljenih uspomena...
Ima jedna ruka ali je ona pre daleko da te dohvati....
Pao si na zemlju punu boli i tuge, prljava prašina se digla oko tvojeg strganog tijela...
Hajde nastavi disati...
Digni se sa ove surave zemlje pune suza, digni se i potrči jer te riječ proganja...
Riječ te želi uništiti do kraja, izgrebati, uzeti nož i ubiti te...
Trčiš...
Po staklu... zaraslim putovima na koje si već zaboravio...
Trčiš pored zapaljenih slika, gorkih uspomena, razbiljenih šalica, zaustavljenih satova...
Trčiš od riječi...
Post je objavljen 28.12.2010. u 11:44 sati.