IX
ali varljiv klokot dušu ne napaja
umorna putnika na prašnjavu drumu
pa draču samoće s krvotokom spaja
vjeran moru svome i njegovu šumu
pomišljajuć pri tom da se opet vrati
na srebrna žala među školjke bditi
u sjenu mu svjetla gdje nitko ne krati
u srodstvu s maslinom znak sklada mu biti
zatim začuh jeku: nema te tu više
uz nanose pijeska sasvim nove stvari
prekrivaju vali i dosadne kiše
zakašnjeli galeb ni za čim ne mari
jedino krik raste s tužnih ishodišta
žednog kaplje zdravlja s vječnih izvorišta
Post je objavljen 28.12.2010. u 02:58 sati.