(Ovo poglavlje zasnovano je na tekstu iz Knjige proroka Daniela 5. glave)
Pri kraju Danielovog života došlo je do velikih promjena u zemlji u koju su šezdesetak godina prije toga on i njegovi hebrejski drugovi bili dovedeni kao zarobljenici. Nabukodonozor, »najljući između naroda« (Ezekijel 28,7), bio je već mrtav, a Babilon, »hvala sve zemlje« (Jeremija 51,41) prešao je u ruke njegovih nerazumnih nasljednika i time je počela njegova postepena, ali sigurna propast.
Zbog nerazumnosti i slabosti Baltazara, Nabukodonozorovog unuka, oholi Babilon bio je osuđen na brzu propast. Pošto je kao mladić dobio pravo da uživa dio kraljevske vlasti, Baltazar je počeo uživati u svojoj moći i svoje srce podigao je protiv Boga nebeskoga. Puno ranije bilo mu je pruženo da upozna Božju volju i shvati svoju odgovornost da joj bude poslušan. Znao je da je njegov djed po Božjoj naredbi, bio prognan iz ljudskog društva; bilo mu je poznato Nabukodonozorovo obraćenje i čudesno vraćanje na položaj. Međutim, Baltazar je dozvolio da njegova oholost i ljubav prema uživanjima zasijene pouke koje se nisu smijele zaboraviti. Propustio je prilike koje su mu tako milostivo bile ponuđene, zanemario je sredstva koja su mu stajala nadohvat ruke da se potpunije upozna sa istinom. Ono što je Nabukodonozor konačno stekao po cijeni neizrecivih patnji i poniženja, Baltazar je ravnodušno odbacio.
Nije dugo potrajalo i nevolja je zakucala na njegova vrata. Babilon je opkolio Kir, nećak Darija Medijanina, vrhovni zapovednik sjedinjenih armija Medijana i Perzijanaca. Međutim, utvrđen u svojoj naizgled neosvojivoj tvrđavi, iza njenih masivnih zidina i brončanih vrata, zaštićen rijekom Eufrat, snabdjeven obilnim zalihama, raspusni monarh osjećao se sigurnim i provodio je vrijeme u zabavama i razvratu.
U svojoj oholosti i bezobzirnosti, zaveden osjećajem sigurnosti, Baltazar je pripremio » veliku gozbu tisući svojih velikaša; s njima je pio vino.«. Sve privlačnosti koje su se mogle pribaviti bogatstvom i moći, doprinosile su sjaju prizora. Prekrasne žene, blistavo ukrašene, kretale su se među gostima na kraljevskoj gozbi. Inteligentni i obrazovani ljudi bili su među njima. Kneževi i državnici pili su vino kao vodu, prepuštajući se njegovom otupljujućem uticaju.
Kada je razum besramnim pijančevanjem bio zbačen s prijestolja, kada su nagoni i strasti stekli prevlast, kralj je osobno preuzeo vodstvo bučnog orgijanja. Dok se gozba nastavljala, zapovijedi » da se donese zlatno i srebrno suđe koje njegov otac Nabukodonozor bijaše oteo iz jeruzalemskog Svetišta, pa da iz njega pije kralj, njegovi velikaši, njegove žene i suložnice.«. Kralj je htio da dokaže da njegovim rukama ništa nije suviše sveto. »Donesoše dakle zlatno i srebrno suđe oteto iz Božjega doma u Jeruzalemu i stadoše piti iz njega kralj i njegovi velikaši, njegove žene i suložnice. Pili su vino i slavili svoje bogove od zlata i srebra, mjedi i željeza, drva i kamena.«
Baltazar je malo pažnje posvećivao mislima da ovu idolopokloničku zabavu prati nebeski Svjedok; da neprepoznati božanski Stražar promatra ovaj prizor obesvećenja, da sluša hulničko veselje, da promatra idolopoklonstvo. Međutim, nezvani Gost uskoro je objavio svoje prisustvo. Kada je zabava bila na vrhuncu, pojavila se blijeda ruka i na zidovima palače napisala slova koja su blistala kao vatra – riječi, iako nerazumljive nepreglednom mnoštvu, izricale su presudu ktralju i njegovim gostima, koje je sada počela da progoni savjest.
Utihnulo je neobuzdano veselje, dok su ljudi i žene, obuzeti neopisivim užasom, promatrali ruku kako polako ispisuje tajanstvena slova. Pred očima su im se pojavljivala, kao na panoramskoj slici, djela koja su činili u svom raspusnom životu; činilo im se kao da stoje pred sudskim stolom vječnoga Boga, čijoj vlasti su se upravo usprotivili. Tamo gdje su se, samo prije nekoliko trenutaka, čule razuzdane i hulničke šale, vidjela su se samo blijeda lica i čuli prestravljeni krici. Kada Bog zastraši ljude, oni nisu u stanju da sakriju jačinu svog užasa.
Od svih prisutnih dostojanstvenika najviše se uplašio sam Baltazar. On je više od svih ostalih i bio odgovoran za pobunu protiv Boga, koja je te noći na babilonskom području dostigla svoj vrhunac. U prisutnosti nevidljivog Stražara, predstavnika Onoga čijoj je moći bio upućen izazov, čije je ime bilo osramoćeno, kralj se ukočio od
straha. Njegova savjest se probudila. »I zglobovi njegovih kukova popustiše i koljena mu stadoše udarati jedno o drugo.« Baltazar se bezbožno podigao protiv Boga nebeskog i pouzdao u svoju moć, ne pretpostavljajući da će se itko usuditi da kaže: »Zašto to činiš?« Međutim, sada je shvatio da će morat položiti račun za dobra koja su mu bila povjerena, za prilike koje je propustio i za svoje prkosno ponašanje za koje ne može ponuditi nikakav izgovor.
Kralj je uzalud pokušavao da pročita plamena slova. Pred njim je bila tajna koju nije mogao da shvati, sila koju nije mogao ni da razumije ni da izbjegne. U očajanju obratio se svojim mudracima. Njegov uplašeni uzvik odjeknuo je u ušima okupljenih gostiju, uzvik kojim je pozivao zvjezdare, Kaldeje i vračare da mu pročitaju natpis. Obećavao je: »Tko pročita ovo pismo i otkrije mi njegov smisao, bit će obučen u grimiz, oko vrata nosit će zlatan lanac i bit će treći u kraljevstvu!« Međutim, uzaludan je bio njegov poziv pouzdanim savjetnicima, uzaludno nuđenje bogate nagrade. Nebeska mudrost ne može se ni kupiti ni prodati. »Pristupe svi mudraci kraljevi, ali ne mogoše pročitati pismo niti mu otkriti značenje. Kralj se Baltazar zbog toga silno uplaši, problijedje, a njegovi velikaši ostadoše zbunjeni.« Nisu bili ništa sposobniji da pročitaju tajanstvena slova od mudraca iz prethodne generacije koji su morali protumačiti Nabukodonozorov san.
A onda se kraljica sjetila Daniela, koji je, skoro pola stoljeća prije toga, objavio kralju Nabukodonozoru san o velikom liku i njegovo tumačenje. Kazala je: »Kralju, živ bio dovijeka! Neka se tvoje misli ne uznemiruju i tvoje lice neka ne blijedi! Ima u tvome kraljevstvu čovjek u kome prebiva duh Boga Svetoga. Još za vremena tvoga oca nađe se u njemu svjetlo, razum i mudrost slična mudrosti bogova. I zato ga kralj Nabukodonozor, otac tvoj, imenova starješinom čarobnika, gatalaca, zvjezdara i mudraca. Budući da se u tom Danielu - koga kralj bijaše nazvao Baltazarom - našao duh izvanredan, znanje, bistrina, vještina da tumači sanje, da rješava zagonetke i da razrješuje teškoće, pozovi stoga Daniela i on će ti kazati značenje!«
»Tada Daniel bi doveden pred kralja.« Potrudivši se da zauzme dostojanstveno držanje, Baltazar je rekao proroku: »Jesi li ti Daniel, jedan od izgnanika judejskih koje dovede iz Judeje kralj moj otac? Čujem da duh Božji prebiva na tebi i da je u tebi svjetlo, razum i mudrost izvanredna. Dovedoše mi mudrace i čarobnike da pročitaju ovo pismo i da mi reknu njegovo značenje, ali oni nisu kadri otkriti mi njegov smisao. A čujem da si ti kadar dati tumačenja i da razrješuješ teškoće. Ako si dakle kadar pročitati ovo pismo i reći mi njegovo značenje, bit ćeš odjeven u grimiz i nosit ćeš zlatan lanac oko vrata i bit ćeš treći u kraljevstvu.«
Pred mnoštvom, koje je bilo obuzeto užasom, Daniel, ne uzbuđujući se zbog kraljevog obećanja, stajao je u tihom dostojanstvu sluge Najvišega, ne da progovori laskave riječi, već da protumači poruku o kazni. Odgovorio je: »Tvoji darovi neka ti ostanu, i svoje poklone daj drugima! A ja ću pročitati ovo pismo kralju i kazat ću mu njegovo značenje.«
Prorok je prvo podsjetio Baltazara na ono što je moralo da mu bude poznato, ali što ga nije naučilo poniznosti koja ga je mogla spasiti. Govorio je o Nanukodonozorovom grijehu i padu, i o Gospodnjem postupanju prema njemu, o vlasti i slavi koja mu je bila dodjeljena, o božanskoj kazni zbog njegove oholosti, o njegovom kasnijem priznanju vlasti i milosti Boga Izraelova; a onda, smjelim i naglašenim riječima ukorio Baltazara zbog njegove velike pokvarenosti. Iznio je kraljeve grijehe, pokazao mu pouke koje je mogao, a nije izvukao. Baltazar nije pravilno pročitao iskustva svoga oca, niti je poslušao opomene koje su mu upućivali događaji, koji su odigrali tako značajnu ulogu u njegovom životu. Bila mu je pružena prilika da upozna i posluša pravog Boga, ali je nije uzeo k srcu, i zato je trebalo da pretrpi posljedice svoje pobune.
Prorok je objavio: »No ti, Baltazare, sine njegov, nisi ponizio srce svoje, iako si znao sve ovo: ti si se podigao protiv Gospoda Nebeskoga, dao si da ti donesu suđe iz njegova Doma i pili ste vino iz njega ti, tvoji velikaši, tvoje žene i tvoje suložnice, hvaleći bogove od zlata i srebra, od mjedi i željeza, od drva i kamena, koji ne vide, ne čuju niti razumiju, a nisi dao slavu Bogu koji u svojoj ruci drži dah tvoj i sve tvoje putove. I zato on posla ovu ruku koja napisa ovo pismo!«
Okrenuvši se nebeskoj poruci na zidu, prorok je pročitao: »MENE, MENE, TEKEL, PARSIN.« Ruka koja je napisala slova nije se više vidjela, ali su četiri riječi i dalje blistale strašnom jasnoćom; zadržana daha mnoštvo je slušalo, dok je ostarijeli prorok objavljivao:
»A evo što je napisano: Mene, Mene, Tekel, Parsin. A te rijeli znače: Mene: izmjerio je Bog tvoje kraljevstvo i učinio mu kraj; Tekel: bio si vagnut na tezulji i nađen si prelagan; Parsin: razdijeljeno je tvoje kraljevstvo i predano Medijcima i Perzijancima.«
Te posljednje noći nerazumnog orgijanja, Baltazar i njegovi knezovi ispunili su mjeru svoje krivice i krivice kaldejskog kraljevstva. Božja zaštitnička ruka više nije mogla da zadržava zlo koje se nadnosilo nad njih. Bog je svojim mnogostrukim dobrima pokušavao da ih pozove da poštuju Njegov zakon. »Liječismo Babilon, ali se ne iscjeli« (Jeremija 51,9), objavio je o onima čija je krivica sada dopirala do Neba. Zbog neobične izopačenosti ljudskog srca, Bog je konačno izrekao neopozivu presudu. Baltazar je morao pasti, a njegovo kraljevstvo da prijeđe u tuđe ruke.
Kada je prorok prestao govoriti, kralj je naredio da mu se ukažu obećane počasti. U skladu s tim, »Daniela obukoše u grimiz, oko vrata mu objese zlatan lanac i proglase ga trećim u kraljevstvu«.
Više od stotinu godina prije toga, Nadahnuće je objavilo da će se »noć uživanja«, u toku koje će se kralj i njegovi
savjetnici nadmetati u huljenju na Boga, iznenada pretvoriti u vrijeme straha i uništenja. Sudbonosni događaji, brzo se smjenjujući, sada su počeli da se zbivaju jedan za drugim, upravo onako kao što su prije puno godina bili najavljeni u proročkim spisima, prije nego što su se glavni učesnici u toj velikoj drami i rodili.
Dok se još nalazio u svečanoj dvorani, okružen onima čija je sudbina već bila zapečaćena, kralju je dostavljena poruka da je »njegov grad zauzet«, da neprijatelj pred kojim se osjećao tako siguran dolazi »sa svih krajeva« i da su se »vojnici prepali«! (Jeremija 51,31.32) Još dok su on i njegovi knezovi pili iz posvećenih Gospodnjih sudova i slavili svoje bogove od srebra i zlata, Medijani i Perzijanci, koji su skrenuli Eufrat iz njegovog korita, prodrli su u srce nezaštićenog grada. Kirova vojska stajala je pred zidovima palače; grad je bio pun neprijateljskih vojnika »kao skakavaca« (Jeremija 51,14); i njihovi pobjedonosni uzvici nadjačavali su očajničke krike zaprepaštenih razvratnika.
»Istu noć bi ubijen Baltazar, kralj Kaldejski«, a strani vladar zauzeo je njegov prijesto.
Hebrejski proroci jasno su najavili način na koji će Babilon pasti. Kada im je Bog u viđenjima objavljivao buduće događaje, oni su uzvikivali: »Ah, kako je zauzet Šišak i osvojen ures svega svijeta! Kako je Babilon postao užas među narodima?« »Kako se slomi i skrši malj cijele zemlje? Kako Babilon posta čudo među narodima?« »Od praske kada se uzme Babilon potrest će se zemlja i vika će se čuti među narodima!«
»Ujedanput pade Babilon i razbi se!« »Jer dođe na nj, na Babilon, zatirač, junaci se njegovi zarobiše, lukovi se njihovi potrše, jer je Gospod Bog koji plaća, doista će platiti! Opojiću knezove njegove i mudrace njegove, vojvode njegove i vlastele njegove i junake njegove da će zaspati vječnim snom i neće se probuditi, govori kralj kojemu je ime Gospod nad vojskama.«
»Ja ti metnuh zamku, Banilone, i ti se uhvati ne doznavši, našao si se i uhvatio si se, jer si zaratio s Gospodom. Gospod otvori riznicu svoju i izvadi oružje gnjeva svojega, jer je to djelo Gospoda, Gospoda nad vojskama u zemlji Kaldejskoj.«
»Ovako veli Gospod nad vojskama: sila se čini sinovima Izraelovim i sinovima Judinim, koji ih zarobiše drže ih, neće da ih puste. Izbavitelj je njihov silan, ime mu je Gospod nad vojskama, on će doista braniti stvar njihovu da umiri zemlju i smete stanovnike babilonske.« (Jeremija 51,41; 50,23.46; 51,8.56.57; 50,24.25.33.34)
Tako su se »široki zidovi babilonski... sasvim raskopali i visoka vrata njegova ognjem popalila«. Tako je Gospod nad vojskama »ukinuo razmetanje oholih i ponos silnih oborio«. Tako je »Babilon, ures kraljevstvima i dika slavi kaldejskoj«, postao kao »Sodoma i Gomora«, mjesto prokleto za sva vremena. Nadahnuće je najavilo: »Neće se u njemu živjeti, niti će se tko naseliti od koljena do koljena, niti će Arapin razapeti u njemu šatora, niti će pastiri počivati onuda! Nego će počivati ondje divlje zvijeri i kuće će njihove biti pune velikih zmija i ondje će nastavati sove i zvijeri će skakati onuda.« »I načiniću od njega stan vukovima i jezera vodena, i omest ću ga metlom pogibli, govori Gospod nad vojskama.« (Jeremija 51,58; Izaija 13,11.19–22; 14,23)
Posljednjem babilonskom vladaru, kao što je simbolički bila objavljena i prvom, izrečena je presuda božanskog Stražara: »Tebi se govori, kralju...kraljevstvo se uze od tebe!« (Daniel 4,31)
»Spusti se, sjedni u prašinu, djevice, kćeri babilonska! Sjedni na zemlju, bez prijestolja, kćeri kaldejska! Jer, neće te više zvati nježnom i tankoćutnom. Uzmi mlin i melji brašno! Skini prijevjes, podigni skut, razgali bedra, prijeđi preko rijeke! Nek' se golotinja tvoja otkrije, nek' se sramota tvoja pokaže! Ja ću se osvetiti, odvraćat' me nitko neće. Otkupitelj naš, ime mu je Jahve nad Vojskama, Svetac Izraelov, kaže: "Sjedi šutke, u mrak se povuci, kćeri kaldejska. Jer, neće te više zvati vladaricom kraljevstava. Razgnjevih se na svoj narod, oskvrnuh svoju baštinu. Tebi ih u ruke izručih, a ti im ne iskaza milosti. Na starce si stavljala jaram svoj preteški. Govorila si: 'Dovijeka gospodaricom ću ostati.' Nikad nisi to k srcu uzela ni pomislila kako će se završiti. A sad poslušaj, razvratnice, koja sjediš bezbrižno i u srcu svom govoriš: 'Ja, i nitko drugi! Nikad neću obudovjeti, neću djece izgubiti!' Stići će te oboje, za tren, u isti dan! Izgubit ćeš djecu, obudovjet ćeš! Punom će te mjerom snaći oboje, pokraj svega tvojeg vračanja i množine tvojih zaklinjanja! U zloću si se svoju uzdala, govorila si: 'Nitko me ne vidi!' Mudrost tvoja i znanje zavedoše te. U svom si srcu govorila: 'Ja i nitko drugi!' Zlo će te snaći - nećeš ga presresti; oborit će se na te nesreća - nećeš je odvratiti; doći će na te propast iznenada - nećeš je predvidjeti. Ustraj, dakle, u svojim zaklinjanjima i u tolikim svojim čaranjima, oko kojih si se trudila od mladosti. Možda će ti biti od koristi? Možda ćeš s njima strah utjerati? Izmoriše te mnogi tvoji savjetnici! Nek' ustanu samo da te spase oni koji premjeravaju nebesa, koji promatraju zvijezde i koji svakog mjeseca proriču ono što će te snaći. Gle, oni će biti poput pljeve, oganj će ih sažeti. Ni sami sebe neće izbaviti iz zagrljaja plamenoga. Neće ostat' ni žerave da se tko ogrije, ni ognjišta da uza nj posjedne! Takvi će ti biti vrači tvoji, oko kojih si se trudila od mladosti! Poći će svaki svojim putem, i nikog neće biti da te spasi!« (Isaija 47,1–15)
Svaki narod koji se pojavio na pozornici događaja dobio je dozvolu da zauzme svoje mjesto na Zemlji da bi se pokazalo hoće li ispuniti namjere Stražara i Sveca. Proročanstvo je opisalo pojavljivanje i napredovanje velikih svjetskih imperija – Babilona. Mezo–Perzije, Grčke i Rima. Sa svakom od njih, kao i sa narodima manje moći, povijest se ponavljala. Sve one imale su svoje vrijeme probe; sve su promašile cilj, slava im je izbledjela i moći im je nestalo.
Iako su narodi odbacivali Božja načela i tako izazivali svoju propast, božanska, svemoćna namjera nezadrživo se ostvarivala tokom vjekova. Prorok Ezekijel je upravo to i vidio u prekrasnom viđenju koje je dobio u Kaldeji, u zemlji svoga izgnanstva, kada su pred njegovim očima punim iznenađenja prolazili simboli koji su otkrivali da jedna nadmoćna Sila upravlja poslovima zemaljskih vladara.
Na obalama rijeke Heber, Ezekiel je promatrao vihor koji je naizgled dolazio sa sjevera, »velik oblak i oganj koji se razgorijevaše, i oko njega svjetlost, a usred ognja kao jaka svjetlost«. Četiri živa stvorenja pokretala su nekoliko kotača koji su ulazili jedan u drugi. Visoko iznad svega toga »bješe kao prijesto, po viđenju kao kamen safir i na prijestolu bješe po obličju kao čovjek«. »A viđaše se u kerubina kao ruka čovečija pod krilima.« (Ezekiel 1,4.26; 10,8) Kotači koji su po konstrukciji bili tako složeni da se na prvi pogled činilo kao da neskladno djeluju, kretali su se u savršenom skladu. Nebeska bića, održavana i upravljana rukom ispod krila kerubina, pokretala su kotače; iznad njih, na safirnom prijestolju, nalazio se Vječni; svuda oko prijestolja vidjela se duga, simbol božanske milosti.
Kao što su se složeni mehanizmi, nalik na kotače, kretali pod upravom ruke ispod krila kerubina, tako se i složena igra zbivanja među ljudima, odvija pod božanskom upravom. Usred sukoba i pometnje naroda, Onaj koji sjedi iznad kerubina i sada upravlja događajima na Zemlji.
Povijest naroda i danas nam govori. Svakom narodu i svakom pojedincu Bog je odredio mjesto u svom velikom planu. I danas se ljudi i narodi kušaju viskom u ruci Onoga koji nikada ne griješi. Svi oni svojom odlukom određuju svoju sudbinu, a Bog ih sve nadglasava radi ispunjenja svojih namjera.
Proročanstva koja je veliki JA JESAM dao u svojoj Riječi, i koja se kao karika za karikom uklapaju u lanac događaja, od vječnosti u prošlosti do vječnosti u budućnosti, govore nam gdje se danas nalazimo u svečanoj povorci vjekova i što možemo očekivati u vremenu koje dolazi. Sve ono što je proročanstvo najavilo da će se zbiti, do današnjeg dana, zapisano je na stranicama povijesti, zato možemo biti sigurni da će i ono što tek treba da se zbude biti ispunjeno po svom redoslijedu.
Znaci vremena danas objavljuju da se nalazimo na pragu velikih i svečanih događaja. U našem svijetu sve je u pokretu. Pred našim očima ispunjavaju se Spasiteljeva proročanstva o događajima koji treba da prethode Njegovom dolasku: »Čut ćete ratove i glasove o ratovima... jer će ustati narod na narod i kraljevstvo na kraljevstvo i biti će gladi i umiranja, i zemlja će se tresti po svijetu.« (Matej 24,6.7)
Sadašnje vrijeme pobuđuje najveću pažnju svih živih. Upravljači i državnici, ljudi koji zauzimaju poverljiva i odgovorna mjesta, inteligentni pripadnici svih društvenih slojeva, usmjerili su svoju pažnju na događaje koji se zbivaju oko nas. Oni prate odnose među narodima. Oni promatraju napetost koja je zahvatila svaki element na Zemlji i shvaćaju da nešto veliko i sudbonosno uskoro treba da se dogodi – da se svijet nalazi na pragu velike krize.
Biblija, i samo Biblija, pravilno tumači sva ta zbivanja. U njoj su otkriveni veliki konačni prizori u povijesti našeg svijeta, događaji koji već bacaju svoju sjenku na ono što se sada zbiva, dok zvuci onoga što se približava čine da Zemlja podrhtava, a ljudska srca zastaju od straha.
»Gle, Jahve razvaljuje zemlju, razara je, nakazi joj lice, raspršuje stanovnike njene Svećenik će biti k'o i narod, gospodar k'o i sluga, gospodarica k'o i sluškinja, prodavač k'o i kupac, zajmodavac k'o i zajmoprimac, vjerovnik k'o i dužnik. Opustošena će biti zemlja, opljačkana sasvim, jer je Jahve odlučio. Zemlja tuži, vene, svijet gine, gasne, nebo sa zemljom propada. Oskvrnjena je zemlja pod žiteljima svojim, jer prestupiše Zakon, pogaziše odredbu, Savez vječni razvrgoše. Zato prokletstvo proždire zemlju, okajavaju stanovnici njeni. Zato su sažgani žitelji zemljini i malo je ljudi preostalo.« (Izaija 24,1–6)
»Jaoh dana, jer je blizu dan Gospodnji i doći će kao pogibao od Svemogućega... Sjeme istrunu pod grudama svojim, puste su žitnice, razvaljene spreme, jer usahnu žito. I kako uzdiše stoka! Raspršena su stada goveda, jer nemaju paše; i sitno blago gine.« »Loza posahnu i smokva uvenu; šipak i palma i jabuka i sva drveća poljska posahnuše, jer nesta radosti između sinova ljudskih.« (Joel 1,15–18.12)
»Utrobo moja! Utrobo moja, bolujem, srce mi se razdire! Dršće mi duša! Ne mogu šutjeti, jer čujem glas roga, poklike bojne. Javljaju slom za slomom, sva je zemlja poharana, moji su šatori iznenada opustošeni, u tren oka sva skloništa moja uništena.« (Jeremija 4,19.20)
»Jaoh, jer je veliki ovaj dan, nije bilo takvoga, i vrijeme je muke Jakovljeve, ipak će se izbaviti iz nje.« (Jeremija 30,7)
»Jer si ti, Gospode, pouzdanje moje, Višnjega si izabrao sebi za utočište! Jer anđelima svojim zapoveda za tebe Da te čuvaju po svim putovima tvojim!« (Psalam 91,9.11)
»Kćeri Sionska... ondje će te iskupiti Gospod iz ruku neprijatelja tvojih! A sada se sabraše na te mnogi narodi govoreći: da se oskvrni i da se oči naše nagledaju Siona. Ali ne znaju misli Gospodnjih, niti razumiju namjere njegove.« (Mihej 4,10–12) Gospod neće iznevjeriti svoju Crkvu u vrijeme njene najveće nevolje. On je obećao izbavljenje. Najavio je: »Evo, ja ću vratiti iz ropstva šatore Jakovljeve i smilovai ću se na stanove njegove!« (Jeremija 30,18)
Tada će se ispuniti Božja namera; načela Njegovog carstva uzvisivaće svi koji žive pod Suncem.
Post je objavljen 27.12.2010. u 15:54 sati.