Marketing
Udarit ženu pivcen
Tanja Mravak: »Moramo razgovarati«, zbirka priča, Algoritam, Zagreb, 2010.
Život udvoje neminovno znači da se mnogo toga što je u ranijem životu bilo individualno sada mora uskladiti, sinkronizirati, podvrgnuti kompromisima, da se prioriteti moraju utvrditi dogovorom, suglasnošću, obostranim pristankom. No, nema takvog idealnog muškarca ni takve idealne žene koji će umjeti uskladiti svoje sklonosti, navike i strasti bez barem malo nesporazuma, svađe, stresa. Rezultat je uvijek odricanje, najčešće nevoljko; jer netko se odriče samo predmeta ili navike, ali netko se u takvom usuglašavanju mora odreći i stava, dijela svog svjetonazora ili dobrog ukusa. Kako god okreneš, eto frustracije: jer ako jedan partner popusti hirovima drugog samo radi ljubavi a protivno svojim uvjerenjima, grist će se zbog toga, patiti; ukoliko pak ustraje u protivljenju, izazvat će durenje koje će se protegnuti i na trenutke i situacije koji s izvorom prvog nesporazuma često nemaju veze.
Takvi zapleti i napetosti u ljubavnim i bračnim vezama događaju se najčešće oko nevažnih, banalnih stvari, oko sitnica, koje onda postaju ispiti, testovi kvalitete za čvrstoću emocionalne veze. I na tim sitnicama može se pasti, puknuti, nenadano se suočiti s vlastitim mrakovima i zabludama, i zapitati se: gdje smo to, s kim smo to zabludjeli? Ali, što zatim? Progutati i podnijeti do sljedeće takve sitnice, sve dok ne iskrsne nešto doista sudbinski krupno, ili presjeći odmah, izbjegavajući rizik što ga nosi novi dan? Ili se, što je najjednostavnije zamislivo ali najkompliciranije i najteže provedivo rješenje, s vremenom postupno usavršavati u umijeću ljubavi, očvršćivati kroz laganu izmjenu popustljivosti i neumoljivosti do nečeg što možda nije ideal, ali je najbliže pojmu održivog stanja.
Takva pitanja, takve muke i problemi okupiraju likove u pričama Tanje Mravak. Kratke su to priče, u zbirci ih ima petnaestak, no izvrsne su to studije karaktera, ocrtane najčešće kroz dijaloge između partnera, ili između jednog od partnera i nekog izvanjskog svjedoka kome se ovaj ispovijeda, tuži ili povjerava. Mnogo je duhovitosti, ali i sjete i tuge u tim sitnim nerazumijevanjima iz svakodnevice. U srazu, recimo, s muževljevom opsjednutošću audio-opremom ženina zubobolja ostaje neprimjetan i sasvim nevažan problem; žena koja saznaje da najbolji mužev prijatelj ima ljubavnicu očekuje da se muž s njime prestane družiti ali humoristička poanta dolazi iz spoznaje da je pripovjedač dijete koje sluša i na svoj način tumači majčino lamentiranje; tradicionalna podjela na muške i ženske poslove dolazi u pitanje kada se muž pred ženom otvoreno proglašava nesposobnim i nekompetentnim; svakodnevne situacije umora, neodlučnosti i lijenosti prerastaju u uzajamno partnersko podbadanje, ponekad i pomalo sadističko, i u podmuklo sabotiranje početne dobre volje.
Ponekad partner ipak ostaje spona sa svijetom osobnih strasti i kad stvarni život ili profesionalne okolnosti vode u suprotnom pravcu, kao u priči o dežurnim policajcima koji zbog hitne intervencije propuštaju prijenos utrke; a pri kraju knjige opća se atmosfera zapleta koji proizlaze iz sitničavih nerazumijevanja prenosi i na odnose likova s institucijama, društvom, tradicionalnim vrijednostima i ustrojstvima. Jedna je od svakako jačih u ovoj zbirci priča Pivac, u kojoj se policijskom inspektoru ispovijeda žena koju muž tuče očerupanim pijetlom, ali ne želi ga prijaviti ni pokrenuti ikakav službeni postupak; ona tek želi da policajac njenome mužu kaže »da to mene boli i da nije u redu udarit' ženu pivcen«. Stvarno nije u redu, ali oni naprosto - ne mogu razgovarati.
(Objavljeno u Glasu Istre, 18. prosinca 2010.)
Post je objavljen 27.12.2010. u 12:47 sati.