Marketing
Grč nemoći
Melina Kamerić: »Cipele za dodjelu Oskara«, zbirka priča, Buybook, Sarajevo, 2009.
Žena u lošem braku. Ili u lošoj vezi s muškarcem koji nije s njom u braku. Žena u krizi. Žena u ratu. Žena u dilemi. Iznevjerena, ostavljena, prevarena, ucijenjena, ranjena. Prestrašena, ostarjela, izgubljena, ugrožena. Žena zaslijepljena, razbješnjena, dotjerana do ruba. Ali, i žena nježna, romantična, s vjerom u nadu, s nadom u pričuvi, s pričuvom u posljednjim slojevima neprobojne ljušture u koju više nitko ne može unijeti ni bol, ni razočaranje ni strah. Žena nesretna, pa i onda kada samo svjedoči tuđoj nesreći. I poneki muškarac u ekstremnoj situaciji koju si žena ipak ne može priuštiti, primjerice u vidu obiteljske uspomene na poginulog u ratu, ili pak poštara koji mašta da je serijski ubojica…
U zbirci Cipele za dodjelu Oskara sarajevska spisateljica Melina Kamerić razotkriva se nevjerojatno snažnim pričama, potresnim i emotivnim, kojima je unatoč razigranoj raznolikosti motiva i situacija zajedničko to da pripovijedaju o grču kojim njihovi glavni likovi, uglavnom i pretežito žene, nastoje dostojanstveno opstati u svijetu koji je svako dostojanstvo izgubio. Taj se gubitak dostojanstva ponajprije ogleda u postupnom, ponekad i drastičnom, nestajanju osjećanja moralnosti, čovječnosti, obzira, poštovanja, vjernosti. Ponekad nas situacija razvijena u priči podari i dvojakim osjećajima: isti će lik, zbog svoje grčevite želje upravo za tim vrijednostima koje naočigled nestaju, u čitatelju izazvati i simpatiju odnosno sažaljenje, i osudu odnosno zamjeranje. I zanimljivo je to: najviše nesimpatija zaradit će likovi koji u za njih krajnje nepovoljnim okolnostima izvlače iz svojih ranjenih duša posljednje atome tolerancije, dok ćemo puno više blagonaklonosti osjećati prema likovima koji te svoje zadnje napore usmjeruju u odlučnost, u ohrabrenje za posljednji obračun sa štetočinama u svome okruženju, iako ishod takve odlučnosti mora, bjelodano je, skončati s najvećom štetom upravo na njihov račun.
Gustoća misli i emocija značajka je ovih priča Meline Kamerić; u svega nekoliko rečenica ili odlomaka koncentrirane su sudbinske oluje, ironični životni preokreti, naivno hrljenje u bezizlazne životne eksperimente, sjećanja na kob koja je slučajnošću poštedjela onog koji je imao sreće ostati živ i sjećati se… Ishodište nekih priča je u ratnim traumama i stradanjima, ali drama se ponekad događa daleko od ratnih poprišta i ratnog vremena: u izbjeglištvu, u drugoj zemlji, na drugom kontinentu, gdje te ni trajna životna zbrinutost ne može poštedjeti od rizika i napuštenog i novostečenog svijeta.
Još jedan osjećaj dominira većinom priča u ovoj zbirci - osjećaj nemoći. Neke su od junakinja i žene na položajima, utjecajne su, na vrhu su hijerarhijske piramide, ali opet su nemoćne u sagledavanju, a pogotovo otklanjanju posljedica svoga srljanja u nepredvidljivost. Pomiriti se tada mogu, ali oprostiti ne.
Priče Meline Kamerić nedvojbeno su inovativne u regionalnoj ženskoj književnosti. Najbliže bi im, po atmosferi, bile priče Andree Pisac ili pak Julijane Adamović, no Cipele za dodjelu Oskara obremenjene su za nijansu više optužujućim i prosvjednim tonovima prema onome dijelu muškoga svijeta koji ratom, zločinom, silom ili nevjerom (a sve su to u ovoj knjizi mane iste kategorije) čuva svoju patrijarhalnu ljušturu (a od koga?), umišljenim ili prigrabljenim pravom jačega ili nedodirljivijega. Posljednja brana i obrana od tog opasnog muškog svijeta ostaje ženska solidarnost, simbolički najčišće otjelovljena u poruci najboljoj prijateljici (na kraju priče Majka samoupravljačica) da se danas ipak - ne smije ubiti.
(Objavljeno u Glasu Istre, 11. prosinca 2010.)
Post je objavljen 27.12.2010. u 12:43 sati.