Marketing
Uzburkana, pokidana
Nada Gašić: »Voda, paučina«, roman, Algoritam, Zagreb, 2010.
Već neko vrijeme novi roman Nade Gašić pobire hvalospjeve književne kritike i potvrđuje da je domaćoj književnosti itekako nedostajao upravo pravac kojim je ova autorica krenula svojim prvom romanom Mirna ulica, drvored. Taj je pravac teško definirati jednom riječju, pa da pokušamo opisno: »ono što ljudi vole čitati, ali da nije trivijalno već pametno; da ima domaći štih ali da je moderno, svjetski; da je uzbudljivo i napeto a opet nostalgično i romantično; da ima i humora i tragike, ali da nije ni sladunjavo ni banalno«. Ili malo drukčijim riječima: »da pruža užitak u čitanju, ali opet da ostane dovoljno neizrečenog za zamisliti se…«.
Reminiscencije na tragičnu zagrebačku poplavu iz 60-ih godina prošlog stoljeća nekako su, čini mi se, u dosad napisanim prikazima ovog romana prenaglašene. Toj je poplavi posvećeno tek početno poglavlje, zato što se u okolnostima tog nesvakidašnjeg događaja začela sudbina nekolicine glavnih i sporednih likova. Dijete rođeno u danima te poplave, dijete kojemu je tik prije no što se rodilo Sava progutala oca, četrdesetak godina kasnije postaje jedan od tri glavna ženska lika, jedna od tri sestre, tri žene koje će u svega nekoliko burnih zagrebačkih dana okusiti sve nedaće i nedobrobiti modernog hrvatskog tranzicijskog društva. Roman počinje od jedne tragedije koja će se razgranati u njih nekoliko, mnogi će likovi umrijeti, malo tko prirodnom smrću, a uzročno-posljedične veze shvaćat će se i otkrivati detalj po detalj, ne samo promućurnošću policijskog inspektora, jednog od važnijih muških likova, već i polaganim razotkrivanjem ostalih protagonista, daleko od očiju mnogih koji bi te detalje prvi trebali (sa)znati.
Misterij ženskog leša odbačenog iza školske zgrade remeti pripreme za svadbu jedne od triju spomenutih sestara, a događaji koji će iz toga proizići uplest će i uznemiriti cijelu obitelj i susjedstvo. Za većinu likova prava će istina ostati nepoznata, ali odnose među njima zauvijek će promijeniti isprepletenost slutnje i krivnje, odanosti i izdaje, prkosa i straha. Sudbinski vrtlozi koji zamiješani istragom jednog ubojstva pršte u svakodnevicu mnogih muškaraca i žena zbrisat će poput poplavnom vodenog vala ne samo ljude, već i stare običaje, obzire, bonton; uzburkana voda kao da dovršava što je prije četiri-pet desetljeća načela, a idila mirnog velegradskog kvarta biva pokidana poput paučine. A opet, trenutak prije propasti, kapljice vode na toj istoj paučini, obasjane suncem, zabljesnu ljepotom od koje zastaje dah.
Tako je i ovaj roman, koji bi po prirodi svojih osnovnih motiva i tijeka radnje morao biti jako turoban, na mnogim stranicama zabljesne divnim iznenađenjima, od bajki koje likovi pričaju jedni drugima, do nevjerojatno nadahnutih sekvenci kakve su, primjerice, uvodna trilerska scena slučajnog svjedočenja zločinu; ili dosta kasnije jedna od najboljih grotesknih scena svadbi ikad napisana u domaćoj književnosti. Ima takvih bisera još: dok se likovi voze tramvajem ili autobusom svjedočimo izvadcima telefonskih razgovora njihovih suputnika; kroz roman su razbacani i dijelovi psihoterapeutskih dnevnika pojedinih likova; unutrašnji svijet dječaka koji u bolnici leži u komi daje jedno sasvim novo viđenje »tekućih« događaja; sličan učinak daje i druženje jednog drugog lika s nevidljivom prijateljicom, »Malom Gospom«. Ovakvim umetcima »pauzira« glavni tok radnje, ono već spomenuto napeto pripovijedanje, stilistički izvrsno, vrckavo, privlačno, ono koje nas u trenu preko 400 stranica vodi prema žestokom kraju i raspletu kojem slobodno možemo dodati još nekoliko vlastitih inačica.
(Objavljeno u Glasu Istre, 4. prosinca 2010.)
Post je objavljen 27.12.2010. u 12:40 sati.