Marketing
Okitili smo bor. Spremili klopu tradicionalnu. Ničeg previše, niti premalo. Napravili brdo kolača. Mislim brdo, ono, dosta. Zamotali poklončiće za ispod bora, sitnice, ma uvijek smo poklanjali male, tople, praktične sitnice. Čarape, dejziće i slično. Ove godine bila sam posebno "praktična".
Onda slijedi polnoćka, uživanje u divnim sladunjavim filmovima, javljanje pape s trga, čestitke uživo i....sms poruke....
SMS PORUKE....o nee....pustite me na miru....
Mogu biti tople, lijepe, smislene i iskrene, čak ako su i proslijeđene, i vi kužite da nisu baš bile namijenjene vama osobno, jer vam se ljudi na taj način baš NIKADA ne obraćaju...al nećemo biti zagrižljivi, ipak su vas se sjetili...
Ono što me ipak ponukalo na razmišljanje jesu sms čestitke tipa:
"Sretan i blagoslovljen Božić žele Vam Maja, suprug Zdenko, djeca Iva, Tina i Marko."
I tako. Oni su svoju građansku dužnost obavili.
Nekaj ne štima tu. Nekaj mi je tu fejk.
Nisam ljubomorna. Kažem to, jer sam se to već i sama pitala.
Al ja nikada, zbilja nikada nisam potpisivala mog Gunđala u svojim sms čestitkama. On je čestitao svojim frendovima, a ja svojim.
Isto tak ni gospona Zakonitog.
Nekako mi to liči na ono: I moja nova blistava perilica posuđa vam želi sretan Božić! I moja nova strugalica za led. I moje čarape sa Hellou Kitty.
Lijepo smo si svi čestitali. Pravi prijatelji su nazvali. Ili sam ja nazvala njih. Nije u pitanju. Nitko pravi ne broji. Osjećaju se iskrene želje.
Iskrene čestitke. To se lažirati nemre i gotovo.
A onda mi stiže sms poruka od moje drage kolegice s posla.
Poruka od koje se ne mogu oporaviti cijeli dan.
I tu stane mozak nad svim ovozemaljskim brigama koje su me dotad morile. Osjetim se ko jadni bijedni crv. Slabić i kukavica.
Mjesecima su se borili za život njene seke, mlade djevojke, vedre hrabre i vesele, koja je cijelu bolnicu Rebro, cijeli odjel intenzivne do zadnjeg trena nasmijavala svojom prštavom energijom i duhom.
I moja kolegica koja inače sjedi nasuprot meni nije ni u jednom trenu posustala, ni pustila suzu. Svaki dan su bile neke komplikacije. Pad imuniteta. Radila je marljivo i predano, smijale smo se i brbljale, što već kolegice rade... Tu i tamo osjetila sam brigu i strah, al smo je svi bodrili, tješili, a i ona nas često...
U teškim trenucima čini mi se, neki ljudi dobivaju nadzemaljsku snagu....
Njena je seka danas umrla. Danas.
Napisala mi je u poruci. Nisam znala da li da je nazovem. Jer jedva sam prestala plakati. I već sam zamišljala kako je ljudi opsjedaju s onim glupim i nepotrebnim pitanjima.
Ostala sam ko koza s mobitelom u ruci, samo sam joj otpisala da sam uz nju, da joj šaljem svu snagu i ako treba razgovor, neka mi kaže. Nisam joj htjela smetati. Čudno je to. Svi znamo ciktati, podvriskivati i veseliti se.
Tuga nas ostavlja zgranute, prazne, nespretne. Ona prava tuga.
Dragi moji, budite zahvalni na svemu u svojim životima.
Ne očajavajte, sve je upravo onako kako treba biti, mada nam se ne čini uvijek tako...
Šaljem snagu svakome tko je nesretan i sam....
Grlim svako prozeblo srce....
Sretan Božić....želim vam istinsku toplinu, svjetlost i zahvalnost...
Post je objavljen 25.12.2010. u 22:44 sati.