Marketing
Nordijska je tuga pregolema
Bekim Sejranović: »Ljepši kraj«, roman, Profil, Zagreb, 2010.
Nakon svog prvog, izuzetno lijepo prihvaćenog, čak i nagradom »Meša Selimović« ovjenčanog romana »Nigdje, niotkuda«, Bekim Sejranović nas svojim drugim romanom »Ljepši kraj« opet vodi tegobnim putovima planinskim, ponovno svog junaka suočavajući s izazovima novoga života u dalekoj Norveškoj, ali i s repovima prijašnjeg života koje neminovno mora zatrti na licu mjesta, u rodnoj Bosni. Ipak, »Ljepši kraj« je uvelike različit roman od svoga prethodnika. »Nigdje, niotkuda« je roman puno žešći, žustriji, ispunjen s puno više ljutnje i bijesa, s drastičnijim preokretima na životnome putu glavnoga junaka zalutalog u dileme izgubljenih domovina, sazrijevanja opterećenog poviješću koja se upravo događa, kulturnih srazova Evrope i Balkana, osobnih nedoumica i neodlučnosti i potrage za ljubavlju. Roman »Ljepši kraj« puno je smireniji, kontemplativniji, drama se većim dijelom s događajnice prenosi na intimniju i emotivniju razinu, pogled je širi, značenja dublja: reklo bi se da je Bekim Sejranović između prvog i drugog romana (iako je i prvi bio izuzetno dobar) kao pisac izuzetno sazrio.
I glavni je junak drugoga Sejranovićeva romana (ako uopće možemo pretpostaviti da između glavnih likova prvoga i drugoga romana postoji barem djelomično identitetno preklapanje) zreliji, čovječniji, odgovorniji, gotovo da više nema traga onom drskom avanturistu i sebičnom gazitelju tuđih emocija uslijed manjkavosti vlastitih, kako otprilike dijelom možemo doživjeti junaka romana »Nigdje, niotkuda«. Glavni lik »Ljepšeg kraja« svoj emocionalni napredak iskazuje upravo u povećanoj razini poštovanja prema tuđim emocijama, u kajanju i obziru, u prihvaćanju ljubavi sa svim odgovornostima koje uz to idu… barem kroz neko vrijeme. Kada psihološki sat otkuca posljednje trenutke razdoblja zajamčenog samopouzdanja i hrabrosti suočavanja sa stvarnim životom, tada ponovno prevlada kukavičluk, tada bijeg ponovno postaje jedino moguće rješenje, ali ovaj put - i zato je ovaj roman uvelike zreliji od prethodnog - proizlazi da se bijegom ne može tek tako okrenuti životni prekidač i započeti novu avanturu. Osjećaji i likovi iz bliže junakove prošlosti sustižu ga neminovno, i on ih mora prihvatiti, suočavajući se s vlastitim životnim promašajima po drugi put - zato je i glavni junak zreliji. Je li to zato što je i pisac u međuvremenu postao malo stariji i zreliji? Zgodno bi bilo tako razmišljati, pa čak i zamišljati evoluciju njegovih budućih junaka, koji bi nakon još dva-tri romana mogli postati duše od čovjeka, primjerni supruzi i očevi, mirotvorci i prosvjetitelji. Nema sumnje da bi i za takve likove Sejranović pronašao sasvim primjerenu životnu dramu; spreman sam mu vjerovati unaprijed. Nitko još nije tako efektno spojio nordijsku i bosansku tjeskobu, tako dojmljivo dočarao sumrak i čistilište duše u snježnim planinama norveškim i bosanskim, tako mazohistički optrčao mentalne materijalne i pejzaže skijaških staza, seksa i alkohola, tako obazrivo podijelio ljubav između nekoliko čudnih žena i jednog malog psa.
U dvije glavne pripovjedne niti ovoga romana pratimo postupan razvoj i zahuktavanje norveške i bosanske epizode iz života glavnoga lika. U Norveškoj se dogodila drama, u Bosnu se dvije godine kasnije junak došao od te drame odmoriti, oporaviti, i nesvjesno zagaziti u novu. Za norvešku epizodu glavni junak nosi povelik dio vlastite odgovornosti, dok mu se tijekom bosanskog skrivanja stvari događaju poprilično protiv njegove volje. Epilog koji dolazi s još jednim povratkom u Norvešku na prvi pogled doima se kao happyend, dok je drugi pogled puno, puno složeniji.
(Objavljeno u Glasu Istre, 20. studenog 2010.)
Post je objavljen 25.12.2010. u 20:43 sati.