Marketing
Ekološka fantastika
Aleksandar Žiljak: »Božja vučica«, zbirka fantasy priča, Mentor, Zagreb, 2010.
Prokušani, dokazani, cijenjeni i nagrađivani, na više jezika prevođeni pisac, do sada uglavnom SF priča, Aleksandar Žiljak se u svojoj drugoj proznoj knjizi okrenuo fantasyju, fantastičnome podžanru kojemu je u književnosti popularnost izuzetno buknula nakon pojave filmskih adaptacija Gospodara prstenova. Taj filmski poticaj oživljavanju književnog fantasyja dobar je dio autora, a pogotovo poveći postotak čitateljskog ukusa, usmjerio na imitacije Tolkiena, na literaturu u kojoj malo drukčije avanture proživljavaju iste kategorije likova: usamljeni vitezovi, moćni čarobnjaci, tajanstveni vilenjaci, prostodušni i pohlepni patuljci, okrutni orci… U tom boomu mjera za kvalitetu ovog literarnog proizvoda postala je i duljina: uvriježilo se mišljenje da se fantasy priča ne može ispričati na manje od tisuću stranica a da romani moraju biti barem trotomni.
Aleksandar se Žiljak ovom zbirkom uspješno suprotstavlja objema iskonstruiranim standardima odnosno predrasudama: u četiri priče ili novele uvrštene u zbirku Božja vučica potpuno je ignorirao stereotipne posttolkienovske likove, i k tome je na relativno malom broju stranica ispričao kompleksne ali zaokružene i potpuno originalne fantasy priče. Sve su četiri priče uzbudljive, dinamične, napete, ispunjene i akcijom i emocijama i slojevitim likovima poprilično udaljenima od stereotipne crno-bijele karakterizacije nositelja »sila dobra« i »sila zla«. Prigušeni magijski elementi dio su scenografije i ekosustava u svakoj priči zasebnog i drugačije osmišljenog svijeta, i nipošto nemaju funkciju prenaglašenog ključa indiskretno najavljenog raspleta. Probleme, zadatke, misije - čovjek stvara sam ili mu ih »stvara« drugi čovjek; i sam ih čovjek mora riješiti. Ukoliko nije oboružan hrabrošću, naučenim i istreniranim vještinama te čistim srcem - neće mu pomoći ni magija ni moćna oružja ni nadnaravne sile.
Podrazumijevajuću egzotičnost fantasyja kao književnoga žanra Žiljak je iskoristio i za oblikovanje vlastitih poruka (dodatno rezimiranih i podvučenih u njegovu autorskom pogovoru na kraju knjige) o skladu čovjeka i prirode kao uvjetu opstanka, ali i kao mjerilu čovječnosti u svakoj povijesnoj eri, prošloj, sadašnjoj ili budućoj. Važnu ulogu u radnji i u usmjeravanju sudbine likova u sve četiri priče imaju životinje, postojeće poput recimo majmuna i vukova ili izmaštane poput jednoroga, zmajeva ili plavoga tigra; ali i krajobrazi, šume, planine, vode, klima. Dodatnu draž i egzotičnost pričama daje i njihov prostorno-vremenski smještaj: u carsku Kinu, samurajski Japan, slavonske ravnice u doba provala Tatara ili u srednjoeuropski renesansni grad.
Osebujnost i zajednički nazivnik svih četiriju priča je i što su im glavni likovi - ženski, ali izvan u fantasyju uobičajenih krajnosti: niti su to obične seljanke niti princeze plemenita roda. Nisu ni ratnice po zanimanju, iako ih sudbina često sili i na takvo poslanje. Iako su, razumljivo, krhkije i bespomoćnije, junakinje ovih priča snagom volje, upornim treningom, nagonom zaštite svojih bližnjih, suosjećanjem ili sljepoćom ljubavi izdižu se svojim moralnim kvalitetama, plemenitošću, pa čak i ubojitim vještinama, iznad svojih muških partnera i pratitelja, a pogotovo protivnika, kojima ne pomaže ni superiornost u brojnosti, naoružanosti ili poziciji na ljestvici moći. Avanture junakinja, naravno, ne prolaze bez rizika, opasnosti i neizvjesnosti; u tome je čar Žiljkove pripovjedačke vještine, i na kraju svake priče izvjesno je da u svijetu koji nije crno-bijeli pobjeda i poraz nisu jednoznačne kategorije.
(Objavljeno u Glasu Istre, 30. listopada 2010.)
Post je objavljen 25.12.2010. u 20:28 sati.