Marketing
Postapokaliptično junaštvo
Boban Knežević: »Otisak zveri u pepelu«, zbirka SF priča, Tardis, Beograd, 2009.
Boban Knežević je za srpsku znanstvenu fantastiku otprilike isto ono što je Darko Macan za hrvatski SF: obojica su izrasla iz generacije mlađih suradnika negdašnjeg Siriusa, obojica su izrasla u ponajbolje žanrovske pisce u svojim zemljama, obojica su uspješni urednici, nakladnici, kritičari i promotori znanstvene fantastike, naposljetku obojica se uz književnost bave i stripom. I, čudne li koincidencije, obojica su nedavno objavila retrospektivne zbirke svojih SF priča.
O Macanovoj zbirci već smo pisali, a pred nama je sada zbirka Bobana Kneževića Otisak zveri u pepelu s izborom priča objavljivanih u žanrovskoj periodici osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća, uz tek jednu noviju. I kao što je kod ovakvih retrospektivnih zbirki priča čest slučaj, sadržaj im je raznolik: uz veći dio priča koje se mogu mirne duše percipirati kao antologijska remek-djela, nekolicina je vrijedna tek primanja na znanje i upotpunjavanja uvida u spektar autorovih interesa i preokupacija.
Kneževićeva najčešća preokupacija, barem što se priča u ovoj zbirci tiče, postapokalipsa je odnosno postapokaliptično društvo u kojemu je manje bitno kako je i zašto došlo do katastrofe. Važnije je, i u takvim je pričama Knežević ispisao ponajbolje retke ove zbirke, ocrtati granice nove čovječnosti na ruševinama nestale civilizacije i društvenog ustrojstva. U takvim pričama Knežević dojmljivo suprotstavlja tradicionalizam zasnovan na pravu jačega, ali i na drevnim ruralnim viteškim pojmovima časti, junaštva, zaštitništva i odanosti obitelji, s ozračjem koje kao da je izraslo iz Mad Maxa, s društvom u kome nastaju neki novi, post-urbani plemenski sustavi i hijerarhije, čak i kad se radi o izoliranoj otpadničkoj zajednici koju službene institucije vlasti iz straha za vlastitu sigurnost drže na sigurnoj prostornoj distanci.
Trag takvih motiva otprilike slijedi jedna od najdojmljivijih priča u zbirci, Naselje sunca, a nije daleko, samo što je malo urbanija, priča Valcer pored lepog plavog Dunava. No, i priče u kojima se koriste klasičniji SF motivi nisu daleko od prepoznatljive Kneževićeve postapokaliptične poetike. Primjerice, priča Otisak zveri u pepelu, osim što izvanredno kombinira klasičan SF motiv putovanja kroz vrijeme i susreta s izvanzemaljcima s tipičnim magijskim elementima fantasy literature, opet u žarištu ima pitanja čovječnosti i odanosti u vremenima prijelomnima za sudbinu planeta, dok priča Taar nepobedivi naizgled počinje kao konanovska avantura u stilu mača i magije ali prema kraju njen postapokaliptički štih sve više bode oči.
Zanimljiva je, uključujući i kontroverzne političke konotacije, postavka o alternativnim dimenzijama u priči Bez obale, koja čak nalikuje i na jednu od prvih skica za nedavno objavljeni Kneževićev hit-roman Poslednji Srbin. Pojedine od kraćih priča uvrštenih u ovu zbirku meditativne su igre autorove u kojima žanrovski elementi čak i nisu najvažniji, već je to prije stilski pristup, razmišljanje u analitičkim i polemičkim rečenicama, razlaganje nekog motiva, ideje ili postavke, iz čega zatim bljesne glavna žarna nit priče. Tako nas, primjerice, Dolina neupaljenih sveća vodi kroz prisjećanje glavnoga junaka na prizor iz filma koji je davno gledao, u kojemu u jednoj prostoriji gore desetci tisuća svijeća. Je li fizički, ili tehnički, kako hoćemo, moguće upaliti sve te svijeće tako da pri snimanju sve jednako gore, ili je nešto drugo posrijedi, pita se junak prije nego u posljednjim rečenicama priče upravo njegova sudbina ne ilustrira sve ovo o čemu razmišlja na prethodnih nekoliko stranica.
(Objavljeno u Glasu Istre, 15. listopada 2010.)
Post je objavljen 25.12.2010. u 18:08 sati.