Marketing
Knjiga moći i skrušenosti
Dora Kinert Bučan: "Duše od gume", roman, Aora, Zagreb, 2009.
"Njeno prokletstvo sastojalo se u tome da se nije mogla nasititi pogleda na osobu od koje se zapravo užasavala." Na ovu rečenicu naići ćete tek potkraj romana Duše od gume, i ako ste prethodna poglavlja čitali strpljivo i koncentrirano (a ovo je roman za polagano čitanje), na ovom vam se mjestu neće rasvijetliti cijela priča, ali ćete se jako približiti hvatanju niti o čemu ovaj roman govori.
Dvoje je glavnih likova u ovome romanu: muškarac i žena. Muškarac je živ, žena je mrtva. Dok je bila živa, poznavali su se, i na razini objektivne stvarnosti nikakav drugi odnos među njima ne bi se mogao detektirati: oni su se naprosto poznavali. Tek kad je umrla, a on se susretljivo odazvao zamolbi rodbine da "sredi njenu ostavštinu", počinje se razotkrivati bit njihovih paralelnih života i njihovih uzajamnih odnosa. Oboje - treniraju.
On je, naime, neka vrsta parazita, umišljenog aktera društvenih i povijesnih zbivanja iz sasvim nedavne prošlosti (radnja romana zbiva se u vrijeme umiranja jedne i rađanja druge države, znamo koje) i, uočivši priliku za ponovni uspon, na slučajnim suputnicima, pa i na njoj, trenira vještine koje su mu za opstanak i napredovanje najpotrebnije - moć i manipulaciju. Ona je, pak, knjiški moljac, njezin život protječe u manijakalnom ispisivanju citata iz omiljenih knjiga, i u istinskom proživljavanju patnji svojih najdražih literarnih junakinja i junaka. Ona je u njemu našla objekt svoga treninga, a vještina koju ona trenira isprva se čini da ima prosvjetiteljske porive, da ona želi svijet i ljude oko sebe učiniti boljim tako što će na svoju okolinu prenositi duševna stanja iz najdražih joj knjiga. Naravno da pritom nailazi na netrpeljivost, a od svih ljudi koje susreće najnetrpeljivijim se pokazuje upravo on. Ona je, međutim, ustrajna, trpi omalovažavanja i poniženja, i kad smo kao čitatelji već na tragu zaključka da je ona u njega ludo zaljubljena, naslućuje se drugi razlog njezina samovoljnog mučeništva: vještina koju ona zapravo trenira je - skrušenost.
Svaki čitatelj ima svoj osobni popis omiljenih autora i knjiga, i svaki takav čitatelj iz tih svojih osobnih biblija u bilo kojoj prigodi može izreći barem nekoliko prigodnih citata. Ima i pisaca koji svoja neloša djela temelje na citatima ili motivima omiljenih knjiga drugih pisaca, međutim ovo što je Dora Kinert Bučan učinila ovim romanom predstavlja višestruki obrat u literarnoj citatologiji ili onome što se ponekad naziva metatekstualnost. Izgraditi tako detaljno strukturirane likove na temelju njihova odnosa prema književnosti, i iz tih njihovih metaliterarnih karaktera izgraditi novi, njihov uzajamni odnos, prekrasan je književni podvig. Ali završni obrat vraća nas u ozemlje tla po kojem stvarno hodamo i zraka koji uistinu dišemo: jer, koliko je takvih manipulatora (s pozadinom u politici, ali ne nužno) i takvih patnika (s pozadinom u ljubavi, ali ne nužno) uistinu među nama? Koliki će se razotkriti tako da ih prepoznamo, a koliki će svoju moć ili svoju skrušenost prakticirati proživljavati u prikrivenosti, u samoći dosizati vrhunce sladostrašća ili očaja? Koliko li se parova takvih mentalnih nasilnika i njihovih žrtava smijenilo u našem neposrednom okruženju?
Ne samo da ih ima, već su o takvim slučajevima pisali mnogi dobri i obožavani pisci, koji su i sami iskusili takva ciljana i usmjerena partnerstva. Dugačak je i okolišan put kojim nam roman Duše od gume ukazuje čega sve ima među nama i u nama, ali na kraju tog puta mogli bismo doživjeti i bljesak. Priroda tog bljeska ovisi s kojim ćemo se od dvoje likova identificirati.
(Objavljeno u Glasu Istre, 1. listopada 2010.)
Post je objavljen 25.12.2010. u 14:09 sati.