Marketing
Turobnost slobode
Gordan Nuhanović: »Vjerojatno zauvijek«, roman, Naklada Ljevak, Zagreb, 2009.
Glavni lik ovoga romana se razvodi, i nije baš siguran je li mu zbog toga lako ili teško, je li zbog toga sretan ili nesretan, čini li to po svojoj želji ili slijedi nevidljive niti nečije režije njegova životnog puta. Ženidbom se bogato uhljebio, više je dobio nego što je dao, i u financijskom i u društvenom smislu. S vremenom je ljubav ostala negdje u pozadini, u prošlosti, a boležljivi sin o kojemu opsesivno brine nije dovoljan razlog da bi spašavao brak. U velegradskoj džungli je i nakon vjenčanja zadržao nekoliko utočišta u kojima ga je više-manje uvijek spremno opsluživati nekoliko rezervnih ljubavnica. Prava panika ga hvata kad sazna da je žena za sređivanje stvari oko razvoda angažirala odvjetnika, pa će za kontru i on naći svoga. I sad čeka rasplet događaja. I čeka ga, sve do kraja romana.
Turobna atmosfera drugog Nuhanovićevog romana gotovo da proizlazi iz njegovog prethodnog romanesknog uratka, Posljednji dani panka. Međutim, junak romana Vjerojatno zauvijek malo je socijalno zreliji, iako možda i izgubljeniji. Događaji i proživljavanja likova u ovom romanu manje su na razini sraza ideala i urbane distopije nego u prethodnom, više su intonirani kao intimna drama, iako zapravo drame ima vrlo malo. Slutnje, sumnje, strepnje, strahovi, pa i ponešto prigodne paranoje, takva su raspoloženja glavnog lika, a događaji, susreti i monotono prolaženje prvih dana njegove novostečene slobode više su komorni nego filmski; i lijepo bi se ovaj roman dao postaviti na kazališne pozornice, s nizom jakih karakternih glumaca. Gotovo ništa bitnoga se ne događa u ovome romanu, no ipak je emocionalno prilično jak, a budući da glavni junak nosi i stanovite društvene uloge i odgovornosti, možemo ga čitati i kao društvenu alegoriju: kako je njemu, tako je i svima nama, na poslu, u susjedstvu, u obitelji, društvu, državi.
No, to su mogući izgovori i tumačenja u sferi nadgradnje, osobne interpretacije, načini čitanja. U svom osnovnom tekstualnom tkivu ovaj je roman spor, na trenutke možda i dosadan, zamoran, odnosno - napravljen je da bude takav. Ovakvi tekstovi najučinkovitije poručuju što je pisac htio reći, pogotovo u visokoparnim kategorijama traganja za smislom života, vlastite pozicije u svijetu, ljudskosti u odnosu spram drugih ljudskih bića, i tome slično. Glavni junak je naprosto nesimpatičan u svoj svojoj emocionalnoj i socijalnoj izgubljenosti, njegove geste i njegova razmišljanja čak i ne idu za samoopravdanjem, više pokazuju njegovu sebičnost, ponekad čak i uvrijeđenost događajima i stjecajima okolnosti koji izmiču nadzoru, njega osobno, ali još više njegovih prijatelja i pokrovitelja, ljudi koji ga ionako trpe više na svoju štetu nego na korist, a od kojih on očekuje da će sve obaviti umjesto njega. Ni ljubav za njega nije bitna kategorija, on ne ostavlja ženu radi druge žene (iako, rekli smo, ima ljubavnice, ali daleko je to od osjećaja), već zato što mu je naprosto dosadilo, ono kao kad u američkim serijama likovi kažu da im »treba zraka«. Umjesto zraka njega u prividu postbračne a prijerazvodne slobode dočekuje gušenje, ali ništa ne poduzima da »dođe do zraka«.
U nekom budućem leksikonu novog hrvatskog egzistencijalizma Vjerojatno zauvijek će zasigurno zauzeti važnu poziciju, jer ovakvu priču o razvodu koja prerasta u ispovijed o vlastitoj životnoj nekompetenciji glavnoga junaka čak ni crni humor ne može pretvoriti u optimistično i zabavno štivo. Glavni junak naprosto tone, propada u rupu koju je sam sebi iskopao, čak i na samom kraju kad se učini da će možda ipak isplivati. Tko ili što sve još tone zajedno s njim?
(Objavljeno u Glasu Istre, 24. rujna 2010.)
Post je objavljen 25.12.2010. u 13:55 sati.