Ante Tomić: “Čudo u Poskokovoj Dragi«, roman, Naklada Ljevak, Zagreb, 2010.
Kad uzmete u ruke bilo koju knjigu koju je napisao Ante Tomić, onda prilično ziheraški posežete za nekoliko sati dobre zabave. Kad se o Tomiću radi, stvar je to navike, povjerenja, unaprijed stvorenog očekivanja, znate da vas »ništa ne može iznenaditi«. Naprosto očekujete zanatski dobro humoristično štivo. Ako ste takvi s Tomićem, onda se nadam da će vas ovaj posljednji njegov roman ipak iznenaditi, u pozitivnom smislu, jer se radi o nečem najkompliciranijem što je Tomić dosad napisao, svakako o najdebljoj knjizi koju je ikad napisao, a vjerojatno i najsmješnijoj.
Komplicirano ovo štivo biva zato jer je glavni lik »rastepen« na više osoba, na kolektivitet obitelji Poskok, gorštačke zajednice petorice muškaraca - oca i četvorice sinova - koji žive na rubu, a možda i onkraj civilizacije, uljuđenosti, standarda, a bogami i zakona. U zabačenom selu Poskokova Draga, u dubokom, jako dubokom splitskom zaleđu, gdje se ni prijateljima ne savjetuje da sami pođu jer bi mogli zalutati, već desetljećima nije s uspjehom kročila noga ijednog predstavnika bilo kakvog višeg autoriteta - od negdašnjih žandara do današnje policije, od poreznika do inkasatora raznih komunalnih tvrtki. Dobrodošao je jedino župnik iz obližnjeg Smiljeva, sela u kome se događa radnja i nekih drugih Tomićevih knjiga. Ako braća Poskok baš i ne prate suvremene trendove, znat će ipak popraviti svaki auto, a najbolje se ipak razumiju u oružje, kojeg za svaki slučaj imaju solidan arsenal.
U gorštačkoj samodostatnosti, u oskudici koje nisu svjesni jer nikad nisu svikli na bolje i na obilje, u gastronomskom bogatstvu jednoličnosti (kuha otac, a kako znade skuhati samo puru iliti palentu, svaki je dan sinovima servira s nekim drugim dodatkom, često i vrlo egzotičnim), najstariji od braće Poskok, Krešimir (a braća su mu, naravno, Branimir, Zvonimir i Domagoj) pođe u Split tražiti ženu, i evo početka uzbudljive, zapetljane i urnebesno duhovito opisane avanture vrlo širokih razmjera i s vrlo neizvjesnim posljedicama.
Možemo se zabavljati dok čitamo ovaj roman prepoznajući u njemu podugačak niz najrazličitijih uzora, posveta i nadahnuća, od western-komedije Sedam nevjesti za sedmero braće do Osmog povjerenika, možemo uživati otkrivajući savršene karakterizacije mentalitetnih stereotipa, bilo da oni proizlaze iz geografskog podrijetla, bilo iz društvene uloge; ili se možemo naprosto zabavljati uživajući u izuzetno duhovitoj priči i nadahnutom pripovijedanju. Važno je naglasiti da Tomić nije, kao što bi postupio mnogi drugi pisac, svoje likove obojio predrasudama koje u stvarnom životu svi mi najčešće imamo prema žiteljima pojedinih dijelova naše domovine.
Braća Poskok, zajedno sa svojim ocem, jesu izoliranim životom u brdima stekli neke u uljuđenom svijetu nepopularne osobine i navike, ali njih su petorica (osim možda oca, prema kojem se čitateljski stav spontano razvija u malo tvrđem obliku) ipak junaci romana, pozitivci, likovi osmišljeni s neskrivenom simpatijom, toplinom i ljubavlju, unatoč svoj sirovosti i grubosti kojom njihovi postupci i riječi zrače s gotovo svake stranice. A kad na red dođu tako suptilna čuvstva poput otkrivanja prave ljubavi, braća Poskok se iz svijeta zadrtosti i grubosti šekspirijanski transferiraju u svijet nježnosti i romantike, pokojoj dugoj ili kratkoj cijevi usprkos.
Uzmite nekoliko slobodnih sati za čitanje Čuda u Poskokovoj Dragi i prepustite facijalnim i grlenim mišićima da svijetu otkriju vaše dojmove o ovome romanu. A oni će se nedvojbeno kretati u rasponu od hihota do grohota - i natrag.
(Objavljeno u Glasu Istre, 10. rujna 2010.)
Post je objavljen 25.12.2010. u 13:34 sati.