Marketing
Lice i naličje bogova i heroja
Adnadin Jašarević: »Mit o Heleni«, zbirka priča, Zalihica, Sarajevo, 2010.
Starogrčka mitologija ni nakon tri tisuće godina ne prestaje nadahnjivati umjetnike i duhovne stvaratelje našeg vremena. Koliko god to vrijeme smatrali modernim i naprednim, vinovnici i protagonisti tog vremena obični su ljudi, s karakterima, vrlinama i manama koji se mogu prepoznavati, opisivati i karikirati u gotovo istim kategorijama kao i u antičkoj književnosti, mitovima i filozofiji: mijenja se tek fizički okoliš, životna scenografija i kostimografija. U antičkim tekstovima kao da je već sve rečeno o čovjeku, pa je današnjem stvaratelju naizgled ostalo tek samo ponavljati ili reinterpretirati. Međutim, u antičkom mitu čovjek je prikriven. Junak antičkoga mita je bog ili heroj, u raznolikim otjelotvorenjima maštovitih kombinacija njihova razmnožavanja, a time i prenošenja više ili manje utjecajnih ljudskih ili božanskih osobina. Ali naravno da su starogrčki bog ili heroj samo parabola za čovjeka, onog običnog, nemoćnog, onog koji se krije u publici koja plješće i čije podvige nitko neće opjevati i opisati. Zašto se onda pisci današnjice laćaju staroantičkih književnih motiva? Zato da bi rekli nepoznato o poznatome, da bi na mala vrata progurali svoje tumačenje o biti čovjekovoj, a ta se bit u vremenu i kroz povijest ipak mijenja.
Zbog toga i danas nastala književna djela s izvorištima i likovima posuđenima iz antičkog nasljeđa mogu biti moderna i aktualna. Mitska antička ljepotica Helena Trojanska, prije toga, naravno, Helena Spartanska (a prije toga?), u ovoj je zbirci priča Adnadina Jašarevića izvorište za nisku karakternih analiza mitskih likova vezanih uz kompleks mitova i priča o Trojanskome ratu. Od pjesnika Stesihora kome se Helena ukazala u snu, preko Parisa kojemu je Helena bila nagrada za odabir Afrodite kao najljepše među boginjama (znameniti slučaj s jabukom!), pa sve do Ahileja, Patrokla, Agamemnona, Odiseja i na kraju opet natrag do Stesihora i Helene, mitski likovi zapamćeni ponajprije po svojim uspjesima, bili oni ratni, politički, diplomatski ili ljubavni, u Jašarevićevim pričama dobivaju dimenzije i osobine kakve nismo iščitali iz Homerovih stihova. Ili ih nismo prepoznali, jer nismo dovoljno pažljivo čitali Homera.
Krajnja poruka i izvornih antičkih mitova, i ovakvih njihovih reinterpretacija, je zapravo da čovjeka ne čine njegova djela. Zbog mita i u povijesti (ili barem pseudopovijesti) Agamemnon je zapamćen kao veliki vojskovođa i diplomat koji je uspio okupiti razjedinjene grčke državice u zajedničkom ratu protiv Troje. U Jašarevićevoj je priči međutim Agamemnon (ne zaboravimo: Helenin šogor!) ljubomorni i osvetoljubivi pohotnik spreman žrtvovati tisuće života radi osvete zbog nezadovoljenog vlastitog hira. Drugim riječima, popizdio je jer Helena nije dala njemu nego njegovom bratu. Do zanimljivog obrata dobro poznatog karaktera dolazi i u priči o Odiseju koji, kad se naposljetku nakon dvadesetogodišnjeg lutanja vraća kući i Penelopi, u krevetu sa svojom ženom zatekne - usnulog sebe. Taj koji je ostao sanja o putovanjima i avanturama, taj koji se vratio dvadeset je godina sanjao o povratku, a koji je od njih pravi, koji iskonskiji? I Paris se, naravno, razočara kad napokon dobije Helenu, jer nije dobio to što je očekivao, za čim je žudio, a da stvar bude zanimljivija, to što je htio Paris zapravo je dobio Ahilej… I nižu se tako zanimljive meditacije o skrivenim, sanjanim, nikad ostvarenim, ili proživljenim ali zapisivanja nevrijednim željama i pothvatima junaka Trojanskoga rata u ovoj zanimljivoj zbirci, vrlo komplementarnoj svemu što o tim istim junacima odranije znamo.
(Objavljeno u Glasu Istre, 20. kolovoza 2010.)
Post je objavljen 24.12.2010. u 18:38 sati.