Željeli bismo da sudjeluješ u programu
Za dva tjedna
Vremena dakle imaš
Bitan je jedan pojam koji te asocira
Na grad u kojem živiš
Još uvijek
Sam ga odaberi
I onda ga trebaš predstaviti
Definirati
Za pet minuta
Publici
Javnosti
I to je to
Još jedna obična tribina
Mislio sam
I nitko neće ni slušati o čemu je riječ
Mogu izaći i pričati bilo što
Koga je briga
Uostalom
Riječi više nitko ne sluša
Jedan pojam koji me asocira
Na grad u kojem živim
Još uvijek
Ah, kako to jednostavno zvuči
Pojam
Grad
Grad koji sve manje pojmim
Kao svoj i kao grad
Nikad nije bio ni jedno ni drugo
A ja sam u njemu samo još jedan
Odlazeći
Koji nikako da ode
Ne, neću govoriti
Ne treba mi ni moderator
Neću ni ta
Toliko puta postavljana pitanja
Pitanja
Pitanja
Te riječi
Riječi
Riječi
Koje više nitko ne sluša
Zapaliću (si) svijeću
Odigraću (si) nešto
Sebe sebi sobom
I onda ću u publiku
Javnost
Baciti rižu
Sjeme
Neka se oplodi
Tko ostaje i
Tko želi ići
Dalje
Bilo nas je dvanaest
Ah, kako to obećavajuće zvuči
Dvanaest
U mračnom i zadimljenom
Klubu
Svi sa svojim pojmom
Trčimo u pojmovnik
Gradskih dilema
I publika
Javnost
I počelo je
Otpočelo je smjenjivanje
Ljudi i riječi
Riječi
Riječi
Koje rijetko tko
Sluša
No svi su pljeskali
Da pokažu da su svjesni
Da su budni
I nakon pojmova poput „ugrađivanja“
„Sportskih centara“
„Biciklističkih staza“
E, to je bilo zanimljivo
I „dođoške“
I to je bilo zanimljivo
Došao je red i na mene
„Bezdomnost“
Ah, kako to teško zvuči
Ta riječ
Tako sama
I sve i ništa
Kao i većina riječi
Pojam ili dilema
Ili samo pitanje
Grad gradila bijela vila
Grada nije sagradila
Grad gradila bijela vila
Gradu oči izvadila
Improvizirao sam
Naricaljku
Nad gradom
Sobom
Publikom
I javnošću
I vukao svoj kofer
Pun papira
Popeo sam se na scenu
Uperio pogled ka
Javnosti
Koja je upitno promatrala
Što je sad ovo
Ah, pa to nisu riječi
One riječi
Tko je to zaboga
I što on zapravo hoće
Neki su se smijali
Neki glasno komentirali
Neki samo gledali
A ja sam cvilio svoju naricaljku
Palio (si) svijeću
I onda iz kofera izvadio papiriće
Sa riječima
Sa podacima
O onima koji su krali
I kradu još uvijek
O nekakvoj demokraciji
O kojoj svi govore
I o nekim milionima koji su
Nestali
A riječ je o kulturi
I gradu
U kojem živim
Još uvijek
I sve te riječi
Izgovorio sam u mikrofon
Kao vijesti u podne
Iako je mrak pao
Odavno
Onda sam se zaustavio
Zašto bih im ja čitao
Pa znaju si čitati i sami
Pa to je publika
Javnost
Podijeliću im papiriće
Riječi
Podatke
Neka sami sebi čitaju
Drugima neće
Toga sam svjestan
Spustio sam se među njih
Pružio im sve što imam
Uzimali su
Neki nisu htjeli
A negdje straga čuo sam riječi
Tko je ovo
Kakav je ovo pop
Tko ga je pustio ovdje
Bila je to neka djevojka
Pijana i glupa
Publika ju nije čula
No ja jesam
Nije razumjela
Djevojka od straga
Nikad nije čula
Nikad nije vidjela
Pijana i glupa
Nije mi ju bilo žao
Na nju neću baciti rižu
Vraćao sam se na scenu
Cvileći drugu naricaljku
Oj, grade moj
Oj, grade moj
Sporo sam prilazio svijeći
Koja je uporno trajala
Onda sam ju ugasio
Stavio u kofer i krenuo
Publika je već počela
Pljeskati
Ah, ta javnost
Uvijek tako budna i tako svjesna
A ja sam si ruku gurnuo u džep staroga kaputa
I izvadio punu šaku
Bijele riže
Bacio sam ju u ljude koji su pljeskali
Smijali se
A jedna je žena tiho plakala
Acta fabula est
Uspjelo je
Uspio sam
Pokupio sam svoje stvari
I nakon nekoliko riječi
Pohvale i hvale
Ah, te riječi
Opet riječi
Riječi
Riječi
Tiho krenuo doma
Mokrim ulicama grada
Koji nije grad
Vukući svoj kofer i svoju bezdomnost
Prazno
Ah, kako to patetično zvuči
Dok mi je u džepu staroga kaputa
Ostalo nekoliko zrna
Bijele riže
Taman koliko treba
Post je objavljen 24.12.2010. u 13:42 sati.