Mornari na zvijezdama sa slomljenim jedrima
Signale salju u noc do tvojih prozora
I boce sa porukom lutaju svemirom
Umjesto rijeci ti nose miris mjeseca
Izadji na prstima i sa usnulih krovova
Mahni jednom u noc s antenama
Astronaut pokriven do usiju nebom zove te kroz noc oooh…
By Damir Urban
Stvari ne zvuče na dobro.
Naročito kada vas izživciraju redari koji valjda ne shvaćaju da i vi, kao i oni radite svoj posao i pokušavate ga napraviti što bolje.
I da ipak niste neka random stoka, pa se možda i ne bi trebali ponašati prema vama na tako opisani način… kada koncert koji snimate u dvorani koja je za takve evente jednostavno katastrofalna, a neorganiziranost je van svakog razuma, stvari ne slute na dobro.
Naročito kad vidite da svjetlom upravlja neuki slijepac bez osnovnog znanja o rasvjeti, koja svijetli negdje u dnu dvorane umjesto na pozornici.
Još i kada i sam izvođač pita koji je K. s rasvjetom, a svi fotografi psuju glasnije od glazbe, to ne može biti dobro.
Kada koncert prekidaju sitni tehnički problemi a izvođač djeluje više-manje kao Sopor Aeternus, a malena dvorana ne prima sve ljude unutra koji su platili kartu... sve ostavlja dojam potpune katastrofe.
Ali s druge strane na pozornici je ipak Urban koji uz svoj veseli sarkazam i pomalo jadnjikavo ispričavanje ljudima na svom lošem odabiru mjesta koncerta, uz svoju glazbu i odlične prateće glazbenike ipak donekle spašava situaciju.
Jer Urban je zanimljiv u svoj svojoj lucidnosti, pa čak obučen u turske hlače sa perjem umjesto trepavica uspijeva od katastrofe ipak ostaviti dojam relativno ok koncerta.
Ali ništa više od toga.
Oprostiti ćemo mu ovaj put. No sljedeći će se Božić ipak morati dobro iskupiti.