Drugi sam u navezu. Laganica! Nema potrebe za osiguravanjem. Priblizavamo ce zavrsnim detaljima i stvar se malo komplicira. S nase desne strane, u vertikali, dva para blizu jedan drugom, ovjeseni o klinove, remete tisinu dovikujuci partnerima naredbe da popuste ili pritegnu uzeta. Savladavam kratki previjes i izlazim na policu. Ne vidim svog vodica. Samo slijedim uze koje on od gore povlaci. Ulazim u pukotinu koja se pretvara u usku pecinu s otvorom iznad moje glave. Opirem se ledjima o stijenu iza mene, a nogama o onu ispred mene i polako napredujem. Hvatam rukama oprimke na izlazu iz rupe i izvlacim se vani. Zavrsetak smjera! ... i sna!
Sada sjedim u blagovaonici bolnice "Hadasa Ein Kerem" u Jeruzalemu i cekam. Cekam Vesnu da zavrsi razgovor s mladicem koji joj objasnjava holisticke metode lijecenja po sistemu "Aleksander", a zajedno cekamo profesora Ora kod kojega Vesna ima zakazan pregled.
Cekam i slusam iza ledja tesko disanje i bolne uzdahe pacijenta koji se je, prikljucen na infuziju, jedva dovukao i pokusava pojesti nekakav sendvic. Ispred mene, ledjima okrenut, stariji gospodin sa slusnim aparatma na oba uha, priprema sebi kavu i ispusta glasan zvuk kroz hlace u predjelu koji mu sluzi za sjedenje (taj bas i nije gospodin). Od susjednog stola, gdje je skupina pacijenata koji su na lijecenje dosli iz Rumunjske, ustaje gospodja, prilazi hladnjaku i u svoju torbu trpa sva mala pakovanja maslaca i dzema (ni ova nije gospodja).
Vesna se vraca i nastavljamo cekati zajedno. Citam joj moj san i sta se zbilo dok je nije bilo. Gubi apetit.
Post je objavljen 22.12.2010. u 09:16 sati.