Neki se dan moje dijete vratilo iz škole sa pričom o tome kako su na satu informatike učili o pirotehničkim sredstvima, povodom nadolazećih blagdana, u kojima se ista toliko često rabe da postaju robom široke potrošnje. Održana im je prezentacija u sklopu redovne nastave uz prisustvo jednog organa reda.
Točno si mogu predočiti atmosferu u kojoj se odigravala ta manifestacija. " Pažnju " kojom su je klinci popratili, naročito komentare koji su pljuštali sa svih strana. Ne želim ni razmišljati o tome koliko su činjenica popamtili i koliko je njih uopće čulo negativne posljedice kojima su izloženi bacači ( i oni oko njih ) svih onih praskavih štapića različitih veličina i razorne moći. Da ne pričam o tome koliko mora da ih (ni)je zapamtilo onaj dio o zabranama i kažnjavanju.
Upravo taj prirepak koji je nakalemljen uz božićne blagdane uvijek mi je bio mrzak, pogotovo dok sam život provodila u rodnom mi Kapitalcu. Po tom bih se pitanju komotno mogla nazvati srodnikom miša ili zeca, a ni srna mi nije daleko, gledajući po sklonostima bijega od buke te vrste. Stoga sam, baš poput navedenih mi rodjaka, spakirala kufere i odselila na selo ( ma nije to baš bio glavni razlog ali ima nešto i u tome ), gdje se uistinu mnogo manje rabe ta bučna i opasna sredstva za izražavanje radosti i veselja. Kad rekoh mnogo manje, mišljah ne u svako doba i na svakome mjestu, kao u gradu, već isključivo oko škole, prije, poslije i za vrijeme nastave. Pred školom, iza škole, pokraj nje, sa školskih prozora....i to već više tjedana. To će reći da ovovremeni potomci i štovatelji lika i djela Boška Buhe pomno paze na svoju publiku i kulise, pa svoj talent ne razbacuju bilo gdje i pred bilo kime. Snijegom prekrivena polja i livade, potoci omeđeni srebrom okovanim vrbama i sličnim raslinjem, šume od kojih ne vidiš drvo, a kamoli čovjeka... sve je to ambijent za neke druge predstave u kojima uživaju mirovnjaci i ostali papci.
A da se uživati može u tišini ljepote i ljepoti tišine, uvjerio se svatko tko je bar jednom pobjegao iz bučnog grada, zatrpanog automobilima i smećem, ovijenog ispušnim plinovima, bukom civilizacije i užurbanošću ovog našeg, modernog doba.
Nisam ja, da ne bi bilo zabune, odbacila svoj rodni grad i okrenula mu leđa, niti je on, nadam se, odbacio mene ( ali nipošto ne bih nekim njegovim stanovnicima okrenula leđa ). Samo mi se ne sviđaju neki njegovi rekviziti koji su postali popularni, a ima nešto i u akterima koji su prigrabili vodeće uloge. Ja mu se uredno vraćam, švercajući se iza kulisa, tražeći one stare, vrijedne i drage glumce koji se uglavnom zadovoljavaju ulogama statista, znajući, poput mene, kako slava brzo dolazi al još brže prolazi i kako ona sa talentom i pravim vrijednostima nema nikakve veze. Upravo zbog ovih samozatajnih i karakternih aktera rado svraćam na mjesta koja još nije taknula ruka neumitnog napretka.
I dok obiteljsko vijeće, onako u duhu istinske demokracije, izglasava što bolje paše uz nedjeljne faširance: dosadan i anemično blagi... ženstveni bi se reklo, pire ili onako žestok i muški, krumpir u reštu, glavom mi se provlači sasvim benigna... ili možda maligna.. pomisao, zaprav pitanjce: trebam li se veseliti što moj sin dijeli majčine osjećaje u svezi explopirotehničkog uveseljavanja okoline ili bih trebala biti zabrinuta za njegova spolna i ina opredjeljenja u doglednoj budućnosti???
Bojim se da, koliko god mi stremili europski kulturnim i sličnim vrednotama, korijeni su nam debelo na brdovitom Balkanu.
P.S. Pobjedu je odnio restač, usput ako nekog zanima. Toliko o ravnopravnosti spolova. Ili je za to možda kriva brojčana prevlast? Ma kao da je to važno?!!! Pojest će ga i oni koji su glasali za i oni koji su bili protiv! ;D)))
Post je objavljen 19.12.2010. u 13:40 sati.