Nema više Captain Beefhearta, i nema Blake Edwardsa.
Prvi je zadnjih godina više slikao nego svirao, a u zenitu je bio sedamdesetih. Naftna kriza, prijetnja nuklearnim ratom, početak postvijetnamskog razdoblja (kuha se scenarija milion..), konzumerizam u usponu, hipiji otplesali svoje.. zvuči poznato?
Da, u međuvremenu se srušio-urušio odavno podlokani tzv komunizam, a ja preferiram naziv "istočni blok", jer nigdje taj komunizam nije zaživio, što ga svi pljuju tako. Znači, wannabe komunisti upravljaše devedesetak godina, i namriješe svijetu mnoge glave od brončane, metalne i ine kovine.
A, za to vrijeme jedan je drugi čovjek snimao filmove. I nadživio te wannabe komuniste i njihove dječje igre sa društvom i državama. On je snimao komedije. Opasno dobre. Dao je jednom Sellersu destilirani komunizam, svijet za njega. Danas ovo nije svijet za nas, barem ga tako ne zovu. Ali predugo je i preširoko objašnjavati izraslinama dvadesetog vijeka da to nije njihov svijet i njihova planeta. Nije vlasništvo naftnih kompanija ni drugih rudarskih kompanija koje kopaju uzdub i poprijeko, kuda ih pohlepa onih gore vodi, povrh svih potreba.
A, eto nama živijeh rudara čileanskih. Svijet je njihov. A ponajviše onog koji je preživio tsunami i udes zatrpavanja pod zemlju. Svijet je njegov, dokle god je živ. Bog mu dao zdravlja.
Post je objavljen 18.12.2010. u 11:16 sati.