Hoću li te i ovog jutra
Okrznuti krajičkom pogleda
Na ovim stazama gdje jedino još je moguće
Sresti stare znance
Bez namjere, sasvim legalno
I bez primisli.
Promatraš li i ti ponekad čeznutljivo moju sjenku?
Laganim udarcem nade udahnjujem boju.
Vidi magije.
Zeleno.
U magli svakodnevice svi imamo i nekog svog uobičajenog posla.
Sklanjam inat šutnje pod prvi kamen
I pozdravljam isprani humor napola zaboravljenih prijatelja
Prosuvši tu i tamo neki šareni trag
Do vlastitog postojanja.
Još se nisam otarasila želje da dijelim s tobom lelujavu ljepotu
Jutarnjih melodija.
Sa smješkom bez gorčina prizemnosti,
Bez obaveze
I bez karte do sljedećeg koraka...
Pogodi me pakt potpisan ponorom.
Tu smo gdje jesmo.
Odbacujem.
Nespretno navlačim kaput nevidljivosti
I ravnodušnosti.
Strmoglavljujujem
Nemirni ples dirki tamnih tonova
U pečinu zaborava.
Vidi, napadalo je.
Opet na isti dan.
Ne brinem.
Brojati će večernje lampe
Stope
Nekih drugih prolaznika...
Post je objavljen 18.12.2010. u 10:39 sati.