Marketing
RUKOVANJE SA SNOVIMA
(mali podsjetnik meni samoj...)
.....prema snovima trebamo se ponašati kao prema vlastitoj djeci....pročitah negdje...kad su mali, trebamo im pjevati nježne prozračne uspavanke, upoznavati ih sa suncem, utrljavati im u sljepoočnice bajke koje će ih sokoliti, koje će završavati dobro i sretno, s mekim predvidljivim krajem...
Kad primjetimo da ih hvata prehlada, neka malaksalost ili nemoć...ne napuštamo ih, bespomoćni su i ovise o nama...
Moramo im okititi prozore sitnim zvjezdama koje trepere u potpunom mraku...i gdje god da naš san pogleda, ispod gustih trepavica, vidjet će samo nadu, zanos i potpuno predavanje....
Snove hranimo, pričamo im priče,ljubimo ih po cijele dane,u nos, u uho, u male zvjezdolike dlanove, kuhamo im čaj kad nazebu, oblačimo im tople vunene čarapice, vodimo ih za ruku, kroz šumu, učimo ih pisati, slikati, ljuljati se, graditi kule od pijeska i kuće za ptice....
Kako zahvaljujući našoj pažnji, brizi, i ljubavi rastu, naši snovi, naše želje, naše potrebe.....moramo s njima sve opreznije i mudrije postupati....
uvijek su nam govorili: pazi što želiš, moglo bi ti se i ostvariti....
pa smo svejedno željeli ludo, sanjali ludo, zamišljali nemoguće, puštali snove da plamsaju kako bismo se uspjeli ugrijati u noćima zimskim i hladnim...na plamičcima svojega sna....
Da li mudrije postupati sa snovima, znači neminovno i manje sanjati...?
Onako, za svaki slučaj...ne daš mu baš da se rasplamsa...radije neka tinja iza tvog zamagljenog prozora...dok vani padaju krupne pahulje, a ti si, eto, baš poželjela, mada to nije nimalo mudro, nasloniti glavu na točno određeno rame....jer znaš i što mu još nisi otpjevala....i da je mnogo toga čuo prije nego si išta rekla...i imao je snove o vama...
Jesu li to bili samo snovi...?
Ili ipak tihe molitve univerzumu....?
Trebala sam možda sanjati i znati da sanjam....
To još učim....
Indijanci su izrađivali predivne hvatače snova....koji su ono sve negativno iz naše okoline i naše podsvijesti, mekim perima divljih ptica, perlama i kamenčićima iz riječnih brzaka, pretakali u nešto pozitivno i lijepo, u ono filigranski nježno što ostaje za sjećanje...
Tužno je zbog prevelike mudrosti ispustiti san.
I ništa tužnijeg valjda i nema pod kapom nebeskom..
Post je objavljen 17.12.2010. u 20:23 sati.