Marketing
Party is over(In memoriam Blake Edwards 1922-2010)
Bergson je to objasnio vrlo jednostavno- smiješne su nam krute reakcije u elastičnim situacijama i elastične reakcije u krutim situacijama. Hm, Bergson je nesumnjivo genijalan lik, ali idemo mi ipak to objasniti jednostavnije.
Šepurine na otoku Prviću, negdje ranih osamdesetih. Dok nam starci feštaju s pršutom i vinčinom(blaženo vrijeme) u prastaroj kamenoj kući nekoliko nas klinaca gleda stari crno bijeli tv, jedan od onakvih kakvih su se u ono nalazili u drvenim i kamenim kućama naših baka, neko Telefunkenovo oklopno čudo sa stabilizatorom. A na programu,
Povratak Pink Panthera, s nezaboravnim Peterom Sellersom, mislim da ne treba reći više od toga. Ono što slijedi(popravio sam vam zvono, više ne zvoni) esencija je smijeha i radosti. Valjamo se po tim rustikalnim primorskim krevetima i lancunima, valjamo s po podu i ne možemo kontrolirati smijeh. Onaj osjećaj, ludo dobar ali na granici boli, kad pokušavaš zautsaviti želudac da iskoči iz tebe i počne neki vlastiti začudni smijeh i pridruži nam se u plesu po podu. Elastično u krutome.
A nije da o samo o ludom inspektoru(i njegovom šefu) ne bi mogli puno više od jednog posta.
No i od smješnih filmova postoje još smješniji. Kao što postoji i najsmješniji ikad snimljen. Ako ste ga ikad gledali sumnje nema- Party je najazabavniji komad celuloidne trake ikad snimljen. I to ne samo radi Peter Sellersa, iako je Hrundi Bakshi nadmašio i u krutosti i elastičnosti samog smotanog inspektora. Ne tajna se krije u sjajnoj mizanscenskoj Edwardsovoj režiji, a koji je, u maniri tradicije iz koje je proistekao, britanske Ealing komedije (iako je nepatvoreni Amerikanac iz J. J. Caleovske Tulse), točno znao da je kod humora, kao što je rekao veliki Victor Borge, zapravo sve u tajmingu. Jer u najsmješnijoj sceni filma(ako takav postoji jer cijeli film je jedna velika smješna scena), Sellers samo sjedi na omalenom stolćiću kraj glavnog stola gdje se poslužuje večera i dok mu samo glava viri iznad stola gleda čitavu kalvariju oko večere, koji većim dijelom izazove najbolji sporedni lik u fimu- pijani konobar. Scena s gušenjem i pokretnim vratima ulazi u antologiju smiješnog svemira.
I meni omiljena, kada na kraju već nastane opća poplava u vili u kojoj se održava rastureni paty, izazvana pjenom kojom je nekakva hipičija oprala slona na Bakshijevo inzistiranje, jer slon je indijcima svet, pa gazda panično govori šljakerima da spašavaju slike. A kad počnu skidatii suprugin portret poviče- ma ne tu! Kako bi se reklo u ovim krajevima- opća ujdurma!
A ima toga još - npr. kad u "Desetki" (prerano otišlog) Dudley Moorea mamurnog i nikakvog na plaži samo pokupi neki tamo konobar, odnese ga na ramenima, stavi ga u plićak do koljena i uvali mu neki koktel. A tamo neki lik već pijucka svoj u umočenim hlačama do koljena i dobaci mu samo "o i vi ste ovdje". E da mi je jedno takvo rastjerivanje mamurluka.
Ili u manje poznatom "Skin Deep" iz poznije faze, kada se Josh Ritter(kako to ide ono s komičarima- prerano otišao) pokušava na nekim stepenicama mimoći sa slijepcem. Elastično u krutom, baš sve može biti smiješmo, ovisno kako postaviš kameru.
Ili ključni, meni jedan od omijenih, neka vrsta parafarziranog Partya i zasigurno pomalo autobiografski- S.O.B(naravno Pasji Sinovi) u kojem omatorjela skupina holivudskih veterana(producenata, scenarista i sl.)pokušava organizirati sprovod na moru svog sudruga, koji je umro na plaži, ali prije nego što je to itko shvatio, sve se pretvori u veliki i razuzdani tulum, onakakav kakvi su zasigurno sedamdesetih holivudski tulumi i izgledali. O cinizmu i ironiji spram filmskog svijeta i polusvijeta koji izbijaju iz svake scene, naravno ne treba i govoriti.
A Victor/ Victoria, Micki i Maude, Darling Lilli, Što si radio u ratu tata, pa i "ozbiljni" filmovi kao što su klasici Doručak kod Tiffanyja i Dani vina i ruža.
Blake Edwards otišao je(ali s fino istrčanom kilometražom) kao što nas u zadnje vrijeme napuštaju mnogi filmski veterani, neki čak i ne toliko stari, kao što uostalom, odlaze svi, manje i više značajniji.
Ali ako vam je u glavi ona scena kad Sellers(kao Clouseau) pokušava vježbati na razboju, ili kad se stropošta niz stepenice i nastavi u Poirotovskoj maniri objašnjavati tko je ubojica(naravno krivo), ili kad se Baksjiju piša i ne može naći prazan wc, a ispada kao da je jako ganut dok neka djeva svira gitaru, ili kad Dudley Moore shvati da je najveća mana Bo Derek to što nema mana ili poigravanje sa seksulanošću u Victor/Victori, pa čak i Julie Andrews koja u S.O.B.-u posve neočekivano i parodično pokaže sise na kraju neke imbecilne scene u mjuziklu.
Onda mislim da vam to automatski izamljuje osmijeh i zasigurno možete prizvati neklo davno kolektivno gledanje nekog od tih filmova kinu, bircu, vikendici ili najljepše- doma u porodičnoj atmosferi u nekad reprezentativnom novogodišnjem programu televizuje Zagreb, u ona vremena kad se mamurluk liječio sarmom i smijehom, a mi klinci iako nismo kužili razliku između krutog i elastičnog, držali se za trbuh i naprosto se cerili.
Otišao je Blake, puno nas je nasmijavao i hoće nas opet.
Post je objavljen 17.12.2010. u 15:58 sati.