Marketing
Legenda Križnice - Marija Crnjaković vjerno skrbi za dobar zvuk
Baka zvonarica, kako voli da je zovu, već pet godina nekoliko puta dnevno iz kapelice sv. Antuna u mjestu s “Prinkovog zvona” oglašava točno vrijeme
Cijeli kraj zna koliko je sati kada Mara u podne zatrese zvono
Izgubi li se lovac u šumarcima Križnice ili ribolovac turist zaluta u rukavcima Drave, jedan će ga zvuk vratiti na pravi put, u srce sela – zvuk oko 130 godina starog zvona na kapelici sv. Antuna, koje svakog dana, točno u podne, konopcem povlači baka Marija Crnjaković (78.)
Kad je bolesna, zvoni kćer
– Kome zvono zvoni? Pa težakima, naravno. I putnicima. I turistima. I onima koji putuju s ovog svijeta i neće se više vratiti – priča nam Marija, koju svi od milja zovu Mara, „legenda Križnice“.
– Već sam pet leti tu, bilo petka, bilo svetka. Zvonim točno u podne, a kad je sprovod, zvonim u 13 sati i prije sprovodne mise. Težaki vole zvono u podne, ljeti se i posel na polju tad ostavlja jer znaju da je vrijeme za objed. A zimi, kada je 17 sati, zvonim večernicu i svaki zna da je uskoro vrijeme za ići spati – objašnjava Mara dok snažan zvuk zvona probija križničku tišinu.
Kapelica je prije pet godina sagrađena na njenoj zemlji, uz kuću. Taj dio zemlje ustupila je župi u Pitomači. Ozbiljno se prihvatila zvonarske tradicije na starom „Prinkovom zvonu“, koje je u Križnici desetljećima.
– Kad se ja razbolim, zvoni mi kćer – poručuje Mara koja svaki dan dolazi do kapelice i pola sata ranije. Očisti snijeg, otvori vrata te sjedne na klupicu i čeka podne, ponekad moleći za sve kojima će zvuk stići preko rijeke, oranica i šuma, iz ovog mjesta na kojem je život stao prije 100 godina.
– Uvijek nosim budilicu sa sobom jer zvono ne smije kasniti ni sekundu, ljudima je to jako važno, mogu po meni i sat narihtati – sa smiješkom kaže baka Mara, priznajući da je postala zvonaricom i zbog uspomena na svoje teške, radničke dane.
Zvuk utjehe
Cijeli je život provela u poljoprivredi, a i sada pomaže obitelji, kada zatreba, u hranjenju životinja.
– Već sa 7 godina tjerala sam konje, imali smo ždrebišćev ko’ pišćokov’, krave, 30 svinja. Bilo je takvih zima da je drveće pucalo od hladnoće, a ljeti bi trava usuhla od vrućine, no raditi se moralo. Zvono nam je bilo utjeha, ono nam je reklo da je pol dana već prošlo i da smo puno napravili – sjeća se Mara. Priznaje da je raduje što cijela obitelj – djeca, unuci i praunuci ponosno zovu bakom zvonaricom.
– Ljudi danas ne idu u crkve kao nekad, kad ih je zvono zvalo. No, sve si mislim, lijepo je čuti zvono u daljini, makar i za toliko, da u tom trenu znaš da većma nisi sam, poručuje baka.
Baka Mara čuva tradiciju na koju su mještani vrlo ponosni
– Baka Mara s pravom je legenda naše Križnice. Njena upornost, vedar duh, otvorenost i predanost zvonarenju za svaku je pohvalu, ma nemam riječi – iskren je Alen Fabčić (26), jedan od stotinjak mještana Križnice. Alen kaže da svake godine svako domaćinstvo izdvoji po deset kuna za baku Maru jer na svoj način čuva tradiciju na koju su ponosni i koja im puno znači. Gdje god bili, kaže, kad čuju zvono, to im je znak da u Križnici još ima dobrih ljudi.
Večernji list (mlo/VLM)
Post je objavljen 14.12.2010. u 16:15 sati.