Marketing
Varaždinski Batman
Denis Peričić: »Netopir i črni ljudi«, roman, VBZ, Zagreb, 2009.
Još otkako je Borivoj Radaković u negdašnjem časopisu Oko bio objavio kajkavsku inačicu Orwelove »Životinjske farme«, a nekoć omiljeni SF-časopis Futura u svojim prvim godištima skoro redovito donosio nove nastavke kajkavskog SF-serijala »Gliboki jarek 9«, bilo je jasno kako i dijalektalna književnost može bez kompleksa zaploviti vodama moderne znanstvene fantastike i horora. Nije se to događalo često, ali kad god bi se dogodilo, bilo bi zanimljivo, duhovito i atraktivno za čitanje. Roman Denisa Peričića »Netopir i črni ljudi« prvo je oknjiženje dijalektalne fantastične književnosti u novijem domaćem izdavaštvu, i to, bez dvojbe, hiperzanimljivo, hiperduhovito i hiperatraktivno.
Sam roman, odnosno prozni dio knjige, relativno je kratak: zaprima polovicu knjige, šezdesetak stranica, kroz koje se na varaždinskoj baroknoj kajkavštini (obogaćenoj i autorovim maštovitim i duhovitim jezičnim konstruktima) iznosi priča o »varaždinskom Batmanu«, odnosno o plemenitom grofu Ivanu Mišinskom koji se, kad zatreba, preobražava u divovskog netopira odnosno šišmiša i takav bori protiv kriminalaca i zloduha. Priča je nevjerojatno uspješno lokalizirana, od krinke dvojnog identiteta glavnoga junaka do priče unutar priče o njegovu postanku odnosno podrijetlu; od ljubavnog zapleta u kome glavna ljepotica snatri o krilatom superheroju dok njegovog stvarnoživotnog alter-ega gotovo i ne primjećuje do »režije« obračuna glavnih negativaca i glavnih pozitivaca.
Naravno, s obzirom da su nam iz baroknih varaždinskih godina, iz vremena prije velikog požara koji je 1776. godine zapečatio sudbinu ovog grada kao hrvatske prijestolnice, ostali sačuvani brojni spisi, od povijesnih kronika do lake literature i ljubavne poezije što su ju klepala ondašnja gospoda i gospe; od inkvizicijskih zapisnika do teoloških rasprava o zlim nadnaravnim bićima, Peričić vrlo vješto i tu građu koristi u svojoj priči, bilo kao faktografsko vrelo, bilo kao materijal za parodiju.
No, rekosmo, sam roman je unatoč genijalnoj svojoj konstrukciji kratak, ali ostatak knjige čine prilozi, dodaci koji ga upotpunjuju, objašnjavaju, dodatnim podacima ilustriraju, čak razvijaju i sumnju u neke dugostoljetne zavjere zbog kojih je, primjerice, Varaždin toliko puta gorio, ili pak bio omiljeno rasadište razbojništvu i okultizmu sklonih bandi. Tih dodataka ima čak sedam, a govore, nakon rječnika manje poznatih kajkavskih izraza, redom: o povijesnim osobama koje se spominju u »Netopiru«; o Varaždinu u vremenu u kojem se događa roman; o progonima vještica na varaždinskom području; o varaždinskim jezuitskim misionarima na drugim kontinentima; o netopirima odnosno šišmišima; o varaždinskoj baroknoj poeziji; i naposljetku tu je i autorov esej o Batmanu kao »protivniku patrijarhalnog društva«, čak sa sažetkom na engleskom jeziku. U dodacima je »službeni jezik« također kajkavski, osim citata iz drugih djela i završnoga znanstvenog članka, što se zajedno s romanom u prvom dijelu knjige može čitati i kao duhovita pseudo-kronika jednog vremena i jednoga društva, i kao knjiga-projekt edukativnog pa čak i enciklopedijskog značaja.
Oba su načina jednako zabavna. Taj se varaždinski »Netopir« tako dovodi u vezu i s crnomagijskim i heretičkom pokretima, i s alkemijom, i s progonima vještica, i s razbojničkom subkulturom, i s globalnim poimanjem i simbolikom vampira; a paralele sa standardnim književnim, stripovskim i filmskim obradama svih navedenih motiva urnebesno su očite. Kako ovaj roman nosi podnaslov »Pervi roman o zamaskjeranom revanžeru« - nećemo imati ništa protiv ako ih bude još!
(Objavljeno u Glasu Istre, 13. kolovoza 2010.)
Post je objavljen 14.12.2010. u 08:35 sati.