Zahvalnost je ona sveza među ljudima
kojom se grade i učvršćuju naši odnosi,
i kojom se popravljaju porušeni mostovi.
Znati reći hvala, znači prihvatiti druge
i priznati njihovu vrijednost, njihov dar.
Riječ "hvala" usrećuje onoga koji govori
i onoga kome se riječ zahvale izgovara.
Zahvalnost usrećuje osobito onda kada
nadilazi granice same usluge za učinjeno,
onda kada još prije zahvale za učinjeno
zahvaljujemo za postojanje drage osobe.
Kada se radujemo postojanju drugih,
kada zahvaljujemo za njih a oni za nas,
nastaju pravi životni uvjeti, radosti i mira,
uvjeti majčinske radosti koja se tako javlja
nad djetetom koje se radosno u ruke prima.
Kada shvatimo srcem da smo ljubljeni, kada
istovremeno uzvraćamo ljubavlju, znači to,
da smo našli put radosti i najdublje sreće.
No, put do sreće nije lagan, nego trnovit,
pa nas Marija želi odgajati na našem putu,
u našem poimanju i uzvraćanju ljubavi.
Kako je put sreće ujedno put sudbine, ne
unaprijed određene, nego tada zaslužene,
zaslužene u svakom stadiju našega života,
te kako sreću ne možemo očekivati kao nešto
što će nam biti stavljeno u krilo, nego se za
sreću treba osobno zauzimati i pripremati,
po ljubavi kojom nas Otac bezuvjetno voli,
Majka moli Gospodina da nam pomogne
da shvatimo njegovu ljubav kojom nas ljubi
i koju nam pokazuje po Mariji, a ona, poziva
sve nas, draga djeco, molite, molite , molite,
neka se dar ljubavi ostvari i u vašem srcu.
"Uvijek zahvaljujem Bogu za sve vas kad vas se
sjećam u svojim molitvam. Bez prestanka se sjećam
pred Bogom našim Ocem, vaše djelotvorne vjere,
požrtvovne ljubavi i postojane nade u Gospodina
našega Isusa Krista. Znamo, od Boga ljubljena
braćo, da ste izabrani, budući da naša radosna
vijest nije došla k vama samo u riječima, nego i
u snazi, i Duhu svetomu, i u sigurnom i dubokom
uvjerenju" (1 Sol 1,2-5a)
Post je objavljen 11.12.2010. u 16:02 sati.