Marketing
San jesenje noći
Čovjek je komplicirano biće. Sazdan od milijuna sićušnih stanica koje se tko zna kakvim čudom međusobno povezuju, privlače i odbacuju, premrežen stotinama kilometara tajnih kanala, prolaza i tjesnaca, krvotokom koji kola kroz nas i donosi životnu energiju. I sve to tako izgleda skladno i uigrano kao da će vječno trajati, a opet, vrlo često bude dovoljno samo da neki fatalni grumen zapne u jednoj od arterija - i odjednom nas više nema...
Čovjekova duša sto puta je kompliciranija od njegova tijela. Nestalna i treperava, fluidna, svojeglava, igra se, odlazi, nestaje pa se vraća u naša tijela i opet nas vodi prema utočištima beskraja.
I često se zapitamo zašto smo upravo takvi kakvi jesmo, a ne nekako drugačiji, kao da sumnjamo u sebe i potajno se nadamo kako bi nam bilo puno bolje da smo rođeni u nekim sretnijim dijelovima ovoga svijeta.
Kao biljka koja svojim korijenom crpi snagu iz tla iz kojeg je iznikla, tako smo i mi vezani za svoj dom. I možemo otići bilo kamo, lutati svijetom i nikad se više ne vratiti, ali uvijek će samo jedno mjesto na svijetu biti naš izvor iz kojeg smo potekli.
Oblikuju nas mora, rijeke i planine oko nas. One su često granice među ljudima, ali i poveznice. S jedne ili druge strane, ta ista mora, iste rijeke, iste planine, ljudi znaju doživljavati na različite načine. Također, oblikuje nas naše podneblje, sunce koje nas grije, vjetrovi koji nas tuku, kiše, magle i snijegovi. Skelet gorštaka nije isti kao u čovjeka iz ravnice ili s obale mora.
Način na koji je čovjek odlučio razgovarati s Bogom također značajno oblikuje naš svijet. Živjeti vazda na nekim novostvorenim granicama koje nisu tako jasno određene kao one prirodne, razmeđama zapadnog i istočnog Rimskog carstva, kršćanstva i islama, pravoslavlja i katoličanstva, nikada nije bilo lako.
Naposljetku, koliko god bili svjesni vlastite "zemljopisne" određenosti koja usmjerava naš temperament i način života, ne možemo pobjeći od onoga što teče našim žilama. Geni su zaista zagonetna stvar, oni pamte sve, njihov sadržaj nemoguće je prebrisati, geni su naša poveznica s prošlim životima.
I kako se onda snaći u svom tom košmaru oko nas? Kao kamen kad padne u vodu pa stvori valove u obliku koncentričnih krugova, tako i naše sudbinske odrednice stvaraju svoje krugove. Pa se onda svi ti valovi međusobno sudaraju, lome, ponekad se udvostručavaju, ponekad se poništavaju, tek se rijetko mimoilaze.
Jednom su sadili lipu...
Zašto onda bježimo od svog identiteta? Preciznije rečeno - jednog dijela svoga identiteta. Volimo biti dio Mediterana, sretni smo zbog toga, volimo u svojim manirima imati duh srednje Europe, snagu Rajne i Dunava, ali nekako, kao da posljednjih desetljeća nerado spominjemo da smo mi Hrvati, zamislite čuda - Slaveni!?
Okej, sasvim je logično da stremimo prema zapadu, uostalom tu se čovjek vjerojatno ravna po prividnom putu našega Sunca, ali u biti, sve je to relativno, jer ako stalno idemo prema zapadu, kamo ćemo stići, nigdje drugdje nego na Daleki istok!
A danas nam naše slavenstvo neki, vrlo moćni krugovi žele prikazati kao neugodno podsjećanje na taj nevoljeni istok, mi kao da se sramimo tog slavenstva, isto onako kako se pokondirene tikve i malograđani srame svojih rođaka sa sela.
Mi kao nismo ti...
Zanimljivo, znamo sve o Zeusu i Jupiteru, Posejdonu i Neptunu, Afroditi i Veneri, Marsu i Aresu, čak ponešto o Odinu ili Toru, ali ništa ne znamo o Svarogu, Horsu, Velesu, Ladi...
Težimo svijetu koji je stvoren po anglo-saksonskim mjerilima, svijetu u kojem "kao" vladaju red rad i disciplina, ma sve bi dali da što brže postanemo dio tog zavodljivo bogatog stila života, a nemamo pojma koliko oni čeznu za daškom "proste duše slavenske."
Samo, oni vam to nikad neće javno reći.
Jer nas je Perun oduvijek žestoko udarao, nije nas mazio, ogrubio nas je, ponekad čak i prestravio, ali upravo zahvaljujući njemu, naučili smo se živjeti s gromovima i olujama.
Sinoć sam se vratio sebi. Nakon više od dvadeset godina. Dug je bio taj put.
Tek u jesen otkriju se boje krošanja...
I te boje su lijepe, boje su fantastične!
I predivno je bilo vidjeti kako se u jednoj kasnojesenskoj noći s mirisom bure i hladnoće koja je štipkala za obraze, u zajedničkim titrajima tisuća duša, na vratima našeg doma pojavila Vesna, boginja mladosti i proljetne radosti.
I to je bila prava čarolija...
Post je objavljen 11.12.2010. u 14:00 sati.