Više godina sam želio trčati Staro/Novogodišnju utrku. Mislio sam da će to biti neki zagrebački cener (10-ka), ali stjecajem okolnosti, dogodilo se da utrku za Silvestrovo trčim u Beču (5,35 km).
Već ranije sam se prijavio i uplatio (15 EUR) preko weba. U zadnje vrijeme komentiram cijene kod nas (u Hrvatskoj) i kod nas (u Austriji). Sve ima svoje prednosti, ali za cijenu koju platimo u Hrvatskoj ipak i dobijemo toplu okrijepu. Ovaj komentar se odnosi na trke AK Sljeme i na konkretan primjer zimske Lagvić lige. Ovime ne želim reći da toga nema na drugim ligama, nego samo ističem konkretan primjer.
Osim same startnine, plaća se i najam chipa po standardnoj cijeni od 3 EUR, te polog od 30 EUR koji se nakon povrata chipa vraća. Ja koristim svoj chip, kojeg sam kupio u Saalfeldenu, jer sam procijenio da ću tijekom svog "izaslanja" (assignment) u Austriji odraditi više od 10 utrka. Svatko tko me bolje zna, također zna da volim optimizirati troškove. Ponekad se radi o malim novčanim iznosima, ali bitan mi je i princip.
Kad već spominjem utrke za Silvestrovo, na web stranici kompanije koja mjeri vrijeme, primjećujem da su 31.12. imali 7 utrka u Austriji na kojima su mjerili vrijeme. Beč je grad koji je značajno veći od Zagreba, ali ostala mjesta nemaju taj značaj i veličinu, no imaju svoje utrke. Ne znam koliko je bilo ovakvih utrka u Hrvatskoj, no sumnjam da ih je bilo više od dvije. Slobodno demantirajte moj navod s primjerima.
Utrka je počela 31.12. u 11:00, na temperaturi od -4°C i došlo je nešto manje od 3.000 trkača. Napominjem da je to bio radni dan i da su trgovine radile do 14 sati. Koliko bi trkača došlo na takvu utrku u mom voljenom Zagrebu u tim istim uvjetima?
Organizacija
Volonteri su na mjesto događaja došli u 8 sati. Ranije sam otišao po startne brojeve i chip. Popisi postoje, sve ide brzo. Utrka je u centru grada. Čuvanje stvari i preskidanje je organizirano u podzemnoj garaži. Dio garaže je rezerviran za trkače, a ostatak za parking vozila. Organiziran je pult na kojem volonterke zaprimaju torbe, stavljaju na njih brojeve, a mladići ih slažu u područja označena po brojevima. Vodi se i evidencija tko je predao torbu. Organizirano je i mjesto gdje stoji potrošni materijal, papiri, flomasteri, škare, plastične vrpce, hrana za volontere. Svaki put se divim planiranju detalja i organizaciji. U garaži postoje i improvizirane pregrade za žene, no, manje su konzervativne, pa se nerijetko preskidaju i među muškarcima. Ponovo mi se nameće paralela sa Zagrebom i zagrebačkim maratonom, ne zbog preskidanja, nego odnosa prema stvarima. U Zagrebu sam stavio stvari u šator i nadao se da ću ih naći. Srećom, sve je bilo u redu, ali u Beču je to pokriveno organizacijom, a ne vjerom u poštenje.
Psi
Vidim dosta trkača sa psima. Kasnije na rezultatima vidim da su imali posebnu kategoriju. O trčanju sa psima ću vjerojatno više pisati slijedeće godine. Osim što je bilo službenih posuda s vodom za pse, svi psi koji su završili utrku su dobili finisher medalju u obliku vijenca od kobasica. Sponzor je bio izdašan i u vijencu je bilo cca 5 krupnih kobasica. Došlo mi je da zalajem od miline. Mahanje repom nije pomoglo da mi gospođa udijeli koju kobasicu. Na utrci je sudjelovalo 66 trkača sa psima, a neki su imali i dva psa.
Heavyweight ili teški trkači
Bit ću direktan i nazvat ih debelima. Ja nisam Kiki i upotrijebit ću riječ debeli. I sam se smatram debelim trkačem, iako ne ulazim u službenu definiciju tog pojma. Također nemam ništa protiv debelih trkača, nego im se divim, jer znam da oni nose veći teret i imaju veći napor. Takvih trkača je bilo 104. Oni ovdje imaju svoju kategoriju i ne srame se toga da su debeli.
Ostale kategorije
Na utrci su sudjelovali i trkači s poteškoćama. Ne znam s kojim sve poteškoćama, ali tu je bila slijepa trkačica s vodičem. On je imao majicu "guide", a ona traku oko ruke s tri crne točke. Bilo je i drugih parova, ali nisam prepoznao njihove poteškoće (disabled).
Stranci
Na utrci je bilo osim austrijanaca, mnogo njemaca te sudionika iz mnogobrojnih europskih zemalja. Osim Europe, bilo je trkača iz obje Amerike, Afrike i Australije. Pretpostavit ću da su to ljudi koji rade u Beču, bilo u predstavništima stranih kompanije, bilo u veleposlanstvima ili za međunarodne organizacije kao UN. Iz Hrvatske je bilo samo dvoje, ali zato iz AK Sljeme.
Utrka
Nisam se gurao u prve redove, stao sam negdje oko polovice. Prvih 300 metara je bila gužva i već sam pomislio da će to biti revijalna utrka s razgledavanjem grada, iako sam se "napalio" za pravo utrkivanje. Bilo mi je u trenutku žao što nisam bio bliže prvim linijama, ali kasnije se gužva smanjila i počeo sam s prestizanjima. Pratio sam trkača sa psom (mađarska vižla), a kasnije mi je pobjegao. Kada se gužva razrijedila, fokusirao sam se na praćenje i dostizanje trkača koji su bili ispred mene, a razgledavanje sam ostavio za neku drugu priliku. Prva 3 km mi je tempo bio u početku 4:20, pa sam ubrzao i do 4:00, da bi nakon 3. km pao na 4:30. Zadnji kilometar sam pojačao. Noge su mi bile teške kao na maratonu, na 40. km.
Distance: 5.325 m
Time: 0:23:16
Avg pace: 04:22 min/km
Avg HR: 161
Max HR: 175
Na cilj sam stigao 308. od 2.478 (standardnih) trkača, od toga kao 49. u kategoriji M-40. Prilično veliki uspjeh za kraj godine. Obično sam negdje oko sredine poretka.
Zakonita je stigla 1.324, od toga 49. (zanimljivo) u kategoriji W-35. Također veliki uspjeh za nju, jer joj sredina poretka nije standardna pozicija.
Na cilju su nas dočekala peciva sponzora, keksi i sok ili čaj. Psi su veselo žvakali svoje medalje, tj. kobasice. Odlazim na preskidanje u toplu garažu. Vraćam chip i dobijam novce. Novci su također složeni u gotove paketiće. Novčanica od 10 EUR presavijena preko novčanice od 20 EUR i spojena klamericom. Pazi se na svaku pojedinost. Iznad granica moje mašte.
Napuštamo garažu i prostor utrke. Dječaci iz lokalnog kluba američkog nogometa u svojim oklopima rastavljaju ograde za navijače i odnose ih. Prije su imali ulogu redara, iako je bilo i redara u drugačijim odorama. Prije ciljnog prostora je bilo mnoštvo navijača. Bili su glasni. Pozdravili su i trkača u svijetlo plavoj majici sa znakom divlje svinje na leđima.
Identitet
U zadnje vrijeme osjećam i prepoznajem potrebu za očuvanjem identiteta i pripadnosti. Ne radi se samo o nacionalnom identitetu, nego i o lokalnom, pa i klupskom. Znače mi neke sitnice, pa makar to bila atletska majica ili prsluk AK Sljeme, biciklistička jakna BK Ciklus, na kojoj piše Zagreb i vide se obrisi rodnog i voljenog grada. Nosim ih sve češće. Inaće sam nosio sponzorske majice, a sada mjenjam politiku. U svoj ovoj mješavini rasa, vjera, nacija, jezika želim zadržati nekakvu prepoznatljivost, osjećaj pripadnosti koji ranije nisam razumio na način kako ga sada imam. Nedostaje mi pokoja crvena i bijela kockica na dresu.
Nije to ništa neobično. Trkači i biciklisti često imaju opremu u nacionalnim bojama. Kombinacije crne, crvene i bijele su česte. Natpis Austria jednako ili češće viđen na dresovima, nego Croatia u Hrvatskoj na utrkama.
Post je objavljen 31.12.2010. u 23:55 sati.