Svako malo vidim natpis sa nečime povezanim sa nasiljem. Nasilje u školama, nasilje u obitelji, nasilje na ulicama, nasilje, nasilje, nasilje... Svako malo se mjenja zakon o nasilju, rade se dopune zakona, pa dopune dopunama zakona i opet dopune onih dopuna koje nadopunjuju onaj pak zakon koji ništa ne valja jer ga uporno nadopunjuju. Ali opet, šišaš zakon koji prekrasno izgleda ali samo na papiru a kad ti policija kaže da čovjeku ne mogu ništa dok nešto ne napravi to je drugi par nogavica, a opet su u pravu, ne možeš čovjeka kazniti prije nego što ubije ženu, kad se stvori još jedan nadgrobni spomenik mlade žene koja je, eto, slučajno se našla pod šakama "nasilnika" koji će za taj "nadgrobni spomenik" dobiti uvjetnu jer on nije opasan za nikoga osim za tu sad već bivšu osobu ili možda pokoji psihotretman gdje će on dobiti svu moguću potporu i sažaljenje radi gubitka supruge.
Dalje ako se ne osvrčem samo na medije, novine, vijesti, dnevnike o ost. glazbena scena je također u zadnje vrijeme "okrenuta" na tu stranu. Ja, koja sam bila usko povezana sa muzikom jako puno gledam na riječi pjesme, nešto u njima treba biti da bi se meni sviđala, iako mi uvijek oko mene nešto pjeva, u autu, doma, ili u glavi ako nemam šta uključiti :D
Jedina, malo starija pjesma, vezana uz nasilje je "Luka" ,od naših "Pokušaj života" ,iako svi koje poznajem ne vole te pjesme, ipak ima nešto u njima, da li to što budi sječanja, ili pak probuđuje svjesnost da to još uvijek postoji... Navela bih i "Firma - Die eine" i najnoviju "Love the way you lie!". Ima ih još ali da ne nabrajam sada voljela bih se osvrnuti na strane koje znam. Svoje mišljenje, svoje stajalište.....svoje nešto.
Neću ići u nikakve detalje, niti mislim ići u neke teške analize, ali nasilja ima svuda, nažalost, komentari koje čujem su iznenađujući i poražavajući. Frend koj koji je pomogao susjedi kad ju je dečko tukao je dobio 1700 kuna kazne, cura završila u bolnici sa višestrukim prijelomima i posjekotinama, nasilniku ništa. Sjajno provođenje onih dopuna dopunama zakona koji niš ne valja.
Pitanja i komentari:zašto jednostavno ne ode? Kako može trpiti? Kako ovo, kako ono...! Lako je sa strane držati prodike i biti pametan.
Da, bila sma u toj situaciji, kad se nemaš kome javiti, kad niti zakon nije na tvojoj strani. Kad ideš leć i ustaješ u strahu...kad ti se jednom ubaci strah u kosti teško ga je istjerati van, i teško je otići znajući šta je sve spreman učiniti i šta bi ti se moglo desiti. Živiš, iz dana u dan, veseliš se onim rijetkim i sve rijeđim trenucima kad si toj osobi sve na svijetu. Nakon nekog vremena živiš za trenutke kad te nakon šake u trbuh miluje narednih sat- dva. Živiš od sječanja kako je na početku bio mio i drag, kako vam je bilo lijepo. Živiš od uspomena koje se ne mogu vratiti. Skupljaš snage za trenutak kad ćeš otići, kad će tu biti prijetnje, potrage pa možda još pokoja masnica. Šetaš ulicom i sve čekaš da li će se pojaviti. Javljaš se na telefon sa grčem u želucu. Otvaraš vrata ne znajući da li je to stvarno čovjek za očitati struju ili neki njegov kompanjon. Vrijeme prolazi, sve prijetnje jenjavaju, možda je čak nekim slučajem odustao...nadaš se samo da ga ne vidiš više i da možeš krenuti dalje.
Masnice se više ne vide, ostaci ugašenih čikova na rukama su prošli, ne vide se više, možda samo pokoja crvena mrlja, tek tako da te podsjeti da si živa i da si sve to preživjela i ostala donekle normalna. Popuniš si dan obavezama, klincima, poslu, prijateljima, ako je još koji ostao, ili pokušavaš steći nova poznanstva tek tako da ti dan prođe sa što manje vremena za razmišljanje i sječanja.I onda dođe noć, svjetla se pogase, klinci zaspu, a ti do dva sata pokušavaš samu sebe uspavati, pokušavaš razmišljati o nečemu lijepom, ali svaki cvijet koji zamisliš bude srušen šakom, svaka zraka sunca bude ugašena čikom. Noć je moja prijateljica, kad me nitko ne vidi, kad me nitko ne čuje....
I sjetim se zadnjeg čika, sjetim se pogleda djeteta kad je vidjelo skalpel pred nama. Izvukle smo se. Sjetim se da tog dana nisam niti suzu pustila, obečala sam si nikad više suzu neću pustiti. Nikad više mene muška osoba neće vidjeti da plačem. Izvukle smo se, žive smo i živimo dalje.
Šta nakon terora? Vjerovati nekome? Jesu li svi takvi? Vukovi? Čim osjete strah još jače udaraju? Kontrola uma, kontrola tijela. Zar mora tako biti? Zar sam zaslužila to?
Hrpetina pitanja...čovjek odrasta, kažu šta te ne ubije- ojača te. Kažu uči na svojim greškama, ja bih radije na tuđim pa da ja to ne moram proći.
Sve je tako sjajno na početku, tako je dobar i sve je ono što si željela u životu. A onda, sve se preko noći okrene, naopako, više ne poznaješ tu osobu.
Baš sam prije nekih tjedan dana sjedila na kavici sa frendicom. Ima dečka otpr dva mjeseca, super im je ali, eto, sreća ili nesreća, ili nešto treče je što ona uči na mojim greškama, da, treba biti oprezan ali ne očekivati šaku u trbuh ako je nešto lijepo. Ali kad jednom samo podigne ruku bude i drugi puta još jače.
Prolazilo je vrijeme, htjela sam imati nekoga, htjela sam biti kao i ostale cure, koje se vide sa voljenom osobom, koje se imaju kome javiti ako su sretne ili tužne, sa nekime podijeliti sreću ili veselje.
Zar je cijela ta životna škola toliko jaka? Da sa vremenom počne funkcionirati kao refleks, kad ti se netko približi sagni glavu da izbjegneš udarac, pokrij lice, zaštiti zube. Trenuci poput Deja Vu kad ti se u trenutku vrate svi osječaji tog davnog bolnog trenutka? Sav strah, bol, nevjerica. Zar se to meni događa? Okrečeš se, je li tu? Gdje je izlaz?
I pomisliš, tako je bilo, tako će biti...sve je isto... Pokušavaš se sabrati ali ako je nešto predobro da bi bilo istinito, tu onda nešto ne štima.
Ali...tko bi rekao..moram ispričati događaj koji me naveo na pisanje ovog posta. Živjela sam i doživjela sve što pijana osoba može napraviti pa čak i u trijeznom stanju. Ne volim tj. organski ne podnosim pijane osobe, jedno je ako si popiješ malo pa si veseli, pospan ili brbljiv ali pijana osoba mi je do neku većer zadavala osječaj straha iili nečega još neobjašnjivoga.
Kako se pitaš cijelo vrijeme, da li ćeš zauvijek ostati tako syebana, u strahu i bolnim sječanjima koji ne daju spavati? Neću!!!
Došla sam na kratku kavicu kod prijateljice u birc. Naručila kavu i krenule nas dvije u ćakulu, ništa posebno, klinci, škola, vrijeme. A nedaleko od mene sjedio je pijani čovjek koji je još prije nego što sam ja došla njoj dizao tlak. Za šankom sjedili još poznati čovjek i njegov frend. Svatko se svojim pričama bavi ali pijanac se ustaje i prilazi mi sa nekim nebuloznim pitanjima a ja pokušavam ne reagirati. Frend sa kolegom (oni likići za šankom) mu govore da se makne od mene ali ovaj ne odustaje. Ustajem se ja i prelazim na skroz drugi kraj i nastavljam sa svojom kavicom. Frend ga zayebava da neka me pusti jer treniram box. Ali frajer ne pušta, ide on rema meni sa šakama i da bi on da mu pokažem. Koliko god ja njega tjerala i govorila da se makne on ništa.
Sama se sebi čudim kad se sjetim, znam da sam ustala, tresnula lika u predio između brade i vrata, frend sa kolegom me miču, smiruju, frendica me blijedo gleda, a meni u glavi samo kolaju misli:"Šta sam ja prošla ti si beba za to!" Lik se odmaknuo i nije mi se više približavao....
Dolazim kući, ne mogu vjerovati da sam se suprostavila, tko god da bio...sasvim svejedno, da li je to sad neka druga etapa oporavka od terora, da li sam napokon okrenula drugu stranicu u životu da mogu reći da me ništa više ne može uplašiti ili srozati tako nisko? Ne dam se više.
Šta više napisti? Drage moje djevojke, cure, žene, ako koja čita ovo, držite se i vi ćete doći u tu drugu sjajnu etapu i nitko vam neće moći ništa, koliko god vremena trebalo, druga etapa će doći, samo vjerujte u sebe.
Post je objavljen 09.12.2010. u 21:25 sati.