Marketing
Poslušnik ili buntovnik
Tanja Radović: »Ledeno doba«, zbirka SF-drama, Meandarmedia, Zagreb, 2009.
Dramski tekst kod nas nije baš uobičajeni medij za znanstvenu fantastiku, ali tri SF-drame Tanje Radović sabrane u ovoj knjizi pokazat će da žanr i u ovakvoj formi može itekako doći do izražaja te originalnim rješenjima osupnuti čitatelja gotovo jednako kao kad se radi o prozi. Ova se autorica inače okušala i u SF prozi odnosno u kratkim pričama, objavljujući ih i u pazinskim i u zagrebačkim godišnjim konvencijskim zbirkama, ali drama je njezin »domaći teren«: objavljenih, izvedenih (što u kazalištu, što na radiju, što kod nas, što u inozemstvu), pa i nagrađenih, nanizalo se već više od desetak.
Kao i u poznatim nam pričama, i u svojim SF dramama Tanja Radović najradije problematizira otuđenost u uvjetima tehnološkog napretka te prirodnih ili bioloških promjena, suprotstavljajući svijest pojedinca kolektivnoj mahnitosti ili povodljivosti. Na motivu oko kojeg bi »klasični« SF-pisac izgradio katastrofični scenarij, ova autorica gradi socijalnu dramu; a vrlo važan distopijski motiv u njenim je dramama, umjesto na simbolima autoriteta i podložništva, oslonjen na pojedinačne junake i njima bliske likove koji si mogu dopustiti i prevrtljivost odnosno neodlučnost - prikloniti se sigurnosti poslušništva ili riziku buntovništva?
Prva i najduža od tri drame, po kojoj je i cijela knjiga dobila naslov, Ledeno doba, pravo je malo remek-djelo SF-žanra. Počinje kao sapunica: glavna je junakinja dobila bolju priliku, bolji posao, i oduševljena je njime nasuprot zdvojnim roditeljima koji su izuzetno nepovjerljivi prema globalnim mrežama visokosofisticiranih tehnologija. Drama se zatim razvija višeslojno: užitak i napredovanje u poslu uskoro donose frustracije zbog kreativnih presahnuća i istodobnih pritisaka poslodavaca; postupno se otkriva i naoko subverzivni svijet štovatelja odavno iščezlih »papirnatih« knjiga; razvija se i potencijalna ljubavna drama; zanimljiva lepeza likova ulazi i izlazi iz fokusa; i kako se približavamo kraju tako spoznajemo da nam je samo dramskim dijalozima, s minimumom didaskalija, do tančina predočen tehnološki vrlo domišljato koncipiran svijet koji - i tu smo na terenu najklasičnijeg mogućeg SF-a odnosno fantastične distopije - umjesto boljitka donosi drastično socijalno raslojavanje, porobljenost duha i samocenzorsko poimanje bilo kakvog oblika slobodnog ponašanja i mišljenja kao rizičnog i nepoželjnog. A onda, i tu je zamka, frapantni dvostruki obrat - proizađe da uopće nije tako, da je buntovništvo režimski stimulirano i da također spada u spektar oruđa totalne kontrole.
Druge dvije drame nešto su kraće i jednostavnije, no samo zato što su usmjerenije na konkretne izazove ljudskosti koju donosi moguća budućnost. Drama Sunčeve pjege smještena je u obiteljsko okruženje, u doba kada će aktivnost naše najbliže zvijezde doslovce onemogućiti život vani, ljudi će uglavnom ostajati u kućama, kod kuće će se školovati, odrastati, raditi, sve posredstvom virtualnih veza s izvanjskom stvarnošću, i - izgubiti gotovo svaki smisao za neposredan ljudski kontakt. Treća pak drama, Plastične đurđice, izokreće klasičan odnos junaka i ostatka čovječanstva u tehnokontroliranom društvu. Pojedinac je tu poremećen, ostatak društva je normalan - takva je početna postava odnosa snaga i svijesti; ali s vremenom dolazi do inverzije, odnosno do spoznaje da je situacija suprotna jer je upravo tehnokontrola uma izazvala s početka drame zadanu percepciju normalnog i nenormalnog. Iako će na prvi pogled djelovati neobično, ove SF-drame ne bi trebale ostaviti ravnodušnim nijednog pravog poklonika znanstvene fantastike.
(Objavljeno u Glasu Istre, 23. srpnja 2010.)
Post je objavljen 09.12.2010. u 09:56 sati.