Marketing
Susret sa sobom u planini
Edo Popović: »Priručnik za hodače«, putopisno-autobiografska proza, Naklada Ljevak, Zagreb, 2009.
Nakon niza jako lijepo primljenih romana i novela u kojima smo sa zanimanjem pratili avanture istraumatiziranih i frustriranih likova u potrazi za pravdom, istinom ili zakašnjelom ljubavi, nakon niza urbanih proza u kojima se egzistencijalizam sljubljivao s krimićem i ljubavnom dramom, ovaj se pisac odmetnuo od svega po čemu ga znamo već dva desetljeća. Okrenuo je leđa, kaže Edo Popović na 80. stranici Priručnika za hodače, pušenju, novinarstvu, hrvatskim književnim krugovima i »raznim drugim bezvezarijama«, i krenuo na Velebit. Nemali razlog ovakvom životnom preokretu bila je teška bolest. Čovjek s vjerojatnih sto problema sveo je sve njih samo na jedan: na zdravlje, na život sam, umjesto s cijelim svijetom, krenuo se suočiti sa sobom.
I dobro je prošao u tom suočavanju, pisac odnosno pripovjedač, jer sebe je našao, izveo se na put, izgleda da se i izliječio, a pogotovo se, kako već spomenuh, promijenio. Zato se toplo nadam da na tom hodačkome putu povrh svega što je pronašao, nije izgubio nas, svoje negdašnje vjerne čitatelje, jer ponavljam: ovo je jedan sasvim drugačiji Edo Popović.
Prvih osamdesetak stranica knjige još uopće ne hodamo Velebitom. Pripremamo se za to, kroz vrlo osebujni presjek čitave ljudske evolucije i kao biološkog, i kao društvenog i kao tehnološkog bića. Sa svim što je Popović napisao u tom uvodnom dijelu bespogovorno ćemo se složiti, jer loše strane današnjeg načina života znamo uočiti i sami, ali godi čuti kada nam netko drugi to stavi pod nos. Analiza pogrešaka u napredovanju čovjeka kao vrste podvučena je solidnom bibliografijom mudrih misli o prirodnom životu i suživotu s prirodom, i iskustava ljudi koji su u raznim epohama ljudske povijesti skupili dovoljno hrabrosti za bijeg od drugih ljudi. Bez oštrog reza, usred tog poučnog pripovijedanja i podsjećanja, odjednom smo već na Velebitu i zajedno s autorom krstarimo vrhuncima, udolinama, kosama, prijevojima, livadama i šumama, uživamo pod suncem, strepimo pred olujama.
Pripovjedač ne glumi gorštaka, ne prikazuje se u lažnom svjetlu, više puta će iskreno reći da se do tog i tog mjesta dovezao autom, i zatim odšetao đir po lokacijama za koje je saznao iz knjiga drugih, ranijih hodača po Velebitu. Više će puta ispričati kako je ranije nešto krivo mislio, o vodi, o hrani, o skrivanju od groma, o raznim tajnama i moćima planine koje se naočigled razotkrivaju u sasvim drugom svjetlu nego kad o njima čitaš ili gledaš fotografije. Zato je svome tekstu Popović dodao i svoje fotografije snimane tijekom dvogodišnjih pješačenja Velebitom, a na tim slikama poetska viđenja i doživljavanja nisu ništa manje snažna nego u golom tekstu. Autor-hodač otkriva, uči i divi se, upoznaje, spoznaje i poštuje, i, nekako mi se čini, sve smo mu manje potrebni.
Živih ljudi s kojima se pisac-hodač susreće u knjizi ima jako malo, a oni su uz Velebit najčešće vezani poslom ili nekim drugim razlogom zbog kojeg u planini borave tek povremeno. Njihova su iskustva, međutim, vrlo dragocjena za pripovjedača odnosno glavnog junaka ove putopisno-autobiografske proze, od njih on dobiva tumačenja o mijenama prirode, o ponašanju životinja, o iskoristivosti biljaka i o intervencijama davnih stanovnika Velebita u prirodni ustroj planine. Drugih ljudi na planini nema, a i pripovjedaču bi, kako nam se prikazuje, malo značili. Jer on je u planinu krenuo spoznati ni manje ni više nego misterij života, iako na prvi pogled piše neki novi, već tko zna koji po redu, velebitski planinarski vodič.
(Objavljeno u Glasu Istre, 16. srpnja 2010.)
Post je objavljen 09.12.2010. u 09:51 sati.