Pregled posta

Hrvatska srednjevjekovna književnost

Hrvatski srednji je vijek književna epoha koja traje od 8. do 16. stoljeća. Prve asocijacije na njega su nam mrak, ograničenost, zaostalost, cenzura i Crkva koja manipulira narodom. S druge strane hrvatski je narod jedan od rijetkih, koji se u tom razdoblju, može pohvaliti da ima tri jezika i tri pisma. Ta se pojava naziva fenomen tropismenosti i trojezičnosti.

Kao simbolički prikaz toga fenomena izdvojit ću Stol Ćirila i Metoda koji ima upravo tri noge i nalazi se u Aleji glagoljaša na potezu Roč-Hum-Kotle.

Tri pisma koja se javljaju jesu latinica, glagoljica i ćirilica, a tri jezika su latinski, starohrvatski i staroslavenski. Ta pisma i jezike nalazimo na mnogim kamenim natpisima, grafitima, brevijarima, regulama, pravnim dokumentima itd.

Kada govorimo o književnosti nekoga razdoblja važno ju je svrstati u okvire vremena i prostora. Postoji više periodizacija na koje možemo podijeliti književnost srednjeg vijeka. Različiti autori književnost dijele na različite načine. E. Hercigonja književnost dijeli na prvo razdoblje, koje traje od suponiranih (pretpostavljenih) prapočetaka (8.st.) do senjskog i
omišaljskog privilegija (13.st.), kada je hrvatskome narodu papa Inocent IV. dao povlastica glagoljanja na narodnome jeziku i služenje njime u liturgiji.

Drugo podrazdoblje traje od sredine 13. stoljeća do kraja 14. stoljeća, a treće razdoblje naziva Kasni odjeci srednjovjekovne književne tradicije i ono taje od kraja rada senjske tiskare do prestanka rada riječke tiskare S. Kožičića 1531. i Graškovićeva zbornika iz 2. pol. 16. st.

Štefanić svoju periodizaciju također dijeli na tri razdoblja: razdoblje kada su se Hrvati tek naselili na naše prostore i bili još nepismeni, razdoblje kada se susreću s Ćirilo-metodskom djelatnošću, te posljednje razdoblje naziva zlatno razdoblje hrvatske pismenosti. U Prvome razdoblju se književnost razvija isključivo za liturgiju, no proteže se i neka naznaka nastanka neliturgijskih zbornika na crkvenoslavenskome jeziku. Književnost teži prikazivanju vječnih ideja. Uloga je književnosti moralno-didaktička, a teme su povezane sa Crkvom i Bogom koji omogućava život vječni.

Hercigonja navodi liturgijske i biblijske spise, moralizatorsko-didaktičnu
prozu (starijeg i novijeg tipa), epigrafiku, pravne spise, zbornike duhovnog štiva, anegdote, poučnu prozu, magijske zapise i pjesništvo kao dominirajuće književne vrste hrvatskog srednjovjekovlja. Književnost se, kako sam na početku rekla, razvija na trima jezicima i
pismima.
U sedmome stoljeću Hrvati dolaze u Moravsku. Imamo dva izvora koja govore o doseljenju Hrvata, a to su „O upravljanju carstvom“ Konstantina Porfirogeneta i traktat Črnorisca Hrabra: „O pismenima“. U djelu „O pismenima“ se navodi da su Hrvati tada nepismeni i služe se poganskih običajima: „Ne imađahu slova, nego bilježe („broje i gataju“) „crticama i urezima“…buduć pogani“. Također, to je i vrijeme pokrštavanja koje djeluje na istoku(Italija) i na zapadu (Bizant). Piše se na latinskome (koji predstavlja prvi jezik, a latinica prvo pismo) i grčkome. Tadašnji knez u Moravskoj, Rastislav, pozove bizantskog kneza Mihajla da u Moravsku pošalje nekoga tko će biti vješt u diplomaciji i tko će pokrstiti Hrvate.

On u devetom stoljeću šalje Konstantina, čije monaško ime postaje
Ćiril i njegova brata Metoda iz Soluna. Odabrani su zato jer je Konstantin imao iskustva u diplomaciji i zato jer „znaju čisto slavenski govoriti“. Kako stanovnici Moravske nisu imali svoga pisma, Ćiril je za njih sastavio glagoljicu (drugo pismo). Sveta braća su za misiju pokrštavanja preveli i gotovo cijelu Bibliju. O pokrštavanju nam svjedoči krstionica kneza Višeslava, a prve pouzdane vijesti o slavenskome bogosluženju i glagoljanju nalazimo u 10. st., u pismu pape Ivan X. upućenom hrvatskom kralju Tomislavu i zahumskom knezu Mihajlu, u kojem on apelira da se bogoslužja vrši na latinskome jeziku, a ne na „barbarskom“narodnom jeziku. Glagoljica se je najviše proširila po Makedoniji, zahvaljujući Klimentu Ohridskim, učeniku Svete braće, te Kvarneru koji predstavlja prijestolnicu glagoljice, Istri, sjevernoj Dalmaciji i malim djelom u Rusiji. Kao posljednje se pismo pojavila ćirilica (12.st.) te na prostorima Bosne, Zahumlja, južne Dalmacije i Rusije u potpunosti zamjenjuje glagoljicu. Glagoljica se u Hrvatskoj zadržala u Istri, Kvarneru i Sjevernoj Dalmaciji.

Zanimljivo je da na hrvatskim prostorima imamo više glagoljskih spomenika, nego u svim drugim zemljama zajedno, posebice ako računamo i grafite. Našege je književno-pisano nasljeđe iz toga razdoblja izrazito bogato. Najprije se javljaju latinski natpisi (9.st.): Trpimirov natpis, Trpimirova darovnica, Muncimirov natpis, Branimirov natpis i Natpis na sarkofagu kraljice Jelene. Na glagoljici su pisani najpoznatiji epigrafski spomenici iz 11. i 12.st. Najraniji su Plominski natpis, Valunska ploča i Krčki natpis. Najznačajnija ploča na glagoljici je Bašćanska iz 1100. godine, koja govori o tome kako kralj Zvonimir daje zemlju crkvici Sv. Lucije u Baškoj. Bašćanska se ploča čita kao književni tekst, kojeg karakterizira invokacija, formula minacije i zapisi opata koji nam opisuju događaj i svojim podacima pomažu datirati ploču. Osim nje važni su i Grdoselski ulomak, Ročki glagoljski abecedarij i Humski grafit iz 12.st. Najpoznatiji ćirilični spomenici su Humska ploča, Natpis Kulina Bana, Povljanski prag i Omiški natpis. Osim natpisa imamo i glagoljske rukopise. Najvažniji su Kločev glagoljaš i Bečki listići iz 11.st. Najstariji je datirani misal Misal kneza Novaka (14.st.). Latiničku liturgijsku književnost 14. i 15. st. čine: Korčulanski lekcionar,
Zadarski lekcionar, Bernardinov lekcionar i Vatikanski molitvenik.Što se statuta tiče najpoznatiji su Vinodolski zakonik (1288.), Vrbnički statut, Kastavski statut, Veprinački statut i Trsatski statut. Od pravnih je spisa najpoznatija Povaljska listina (1250.). Najpoznatije su regule (16.st.): Regula sv. Benedikta, Red i zakon o primanju sestara dominikanki. Spomenut ću i Istarski razvod, koji predstavlja prvi pravni dokument pisan uzvišenim stilom(invokacija). Karakterizira ga ritmičnost i ciklična i zaokružena cjelina.

U srednjem se vijeku razvija i pjesništvo na narodnom (čakavskom narječju), koje piše pobožne bratovštine i u središtu je kolektiv, a ne pojedinac.

Za Hrvatsku je književnost ovo razdoblje bilo svijetlo, jer predstavlja početke pismenosti. Posebnu mu svjetlost daje težnja ljudi iz srednjeg vijeka da nam u nasljeđe ostave natpise, regule, statute i dr. kao dokaz
svoje pismenosti, kulture i snažnog ufanja u Boga.




Post je objavljen 09.12.2010. u 09:06 sati.