Pregled posta

DAN 13, 07.12.2010. – I bi dostojno Bude! (Bagan, Burma)

Jutros se premještam u jeftiniju sobu. Jest da je ova bila najmirnija do sada i spavao sam kao beba dok se nije razdanilo i probudile me sunčeve zrake, ali plaćati 18 dolara za još dvije noći je malo previše. Pogotovo zato što ću na plaži kroz par dana morati plaćati tu i veću cifru jer su cijene ondje više. Tako se prebacujem u sobu od osam dolara koja ima stariji namještaj, manju kupaonicu s rustičnim tušem, ali važno je da je čisto, topla voda nije izostala, klima je također tu, iako je po noći malo hladnije pa klima zapravo i nije potrebna toliko, a pred ulazom je mali trijem sa stolicama. Zanimljivo je kako je smještaj cjenovno dosta uniformiran u Burmi – za osam dolara dobit ćeš čistu sobu, ali sa starijim namještajem, s vlastitom kupaonicom i klimom; dok za 15 do 18 dolara već dolazi vrlo moderna soba, nerjetko palača od sobe, uglavnom s velikim trijemom ili balkonom.
Oko tri kilometara su ruševine Bagana udaljene od Nyaung U. Postoje tri opcije – unajmiti kočiju s konjem za 12000 kyata na dan, taxi koji za cijeli dan dođe 24000 kyata, ali ja radije biram autentičniji (i jeftiniji) prijevoz – bicikl. Rentaju ih u hotelu, a cijena od 1000 kyata na dan je zaista vrlo smješna. Jedan dolar! Dobro, nisu to neki najnoviji modeli bicikla. Cestovni su to bicikli stari par desetljeća, ali poslužit će svrsi. Barem imaju normalne pedale.
Bagan je područje veličine njujorškog Manhattana na kojem je razasuto na tisuće budističkih hramova. Nekada ih je bilo preko 4400, ali nakon nekoliko ratova kroz stoljeća, kao i nakon velikog potresa 1975. godine od 6.5 stupnjeva po Richteru koji je zatresao Bagan, danas ih zapravo ima službeno 2230, neslužbeno još malo više. Dok se vozim na biciklu cestom koja povezuje Nyaung U i Old Bagan, ovaj potonji je do 1990. godine bio tradicionalno selo sve dok generali nisu odlučili da to selo smeta turistima te su kuće unutar zidina Old Bagana sravnili sa zemljom, a stanovništvo prisilno preselili na drugi kraj Bagana, već vidim prve hramove. Teško ih je ne vidjeti jer gdje god da pogled seže, tamo iza krošnja drveća, iza žbunja viri neki hram. Krovovi su im uglavnom klasične sikhare indijskog stila tj. imaju oblik klipa kukuruza. Kada staneš i gledaš doimaju se poput tisuću dimnjaka. Zaista su hramovi Bagana jedno od čuda svjetske arhitekture.
Iako su hramovi bili građeni i ranije, primjerice u 9. stoljeću, najviše ih se gradi kada je bamarski kralj Anawrahta prihvatio Therawada budizam. Kaže predaja da je toliko bio oduševljen svojom novom religijom da je naredio monskom kralju Manuhi, koji mu je i poslao redovnika Shin Arahana da ga preobrati, da mu pošalje svete budističke knjige i relikvije. Kada je Manuha to naravno odbio, Anawrahta je sa svojom vojskom odmarširao na jug, porazio Manuhu i uzeo u Bagan sve što je vrijedilo uzeti. Ne samo knjige i relikvije, već i Manuhine redovnike i učenjake, a posebice graditelje koji su onda počeli stvarati čudo od Bagana. Anawrahta im je naredio da stvore nešto dostojno Bude. Dogodilo se to sredinom 11. stoljeća čime započinje zlatno doba Bagana. Ono traje do druge polovice 13. stoljeća kada slava Bagana počinje naglo opadati, jedni kažu uslijed provale mongolskog Kublaj kana, a drugi zato jer je posljednji veliki bamarski kralj bio pičkica pa je u strahu od kineske invazije preselio glavni grad na sigurnije mjesto.
Ljudi vole uspoređivati Bagan s Angkorom u Kambodži, ali ja sam posjetio Angkor na mom prošlom proputovanju po jugoistočnoj Aziji, a evo danas sam i u Baganu. I u jednom i u drugom slučaju riječ je o hramovima, ali dok su hramovi Angkora u pravilu puno veći tj. monumentalniji, hramovi Bagana su, uz nekoliko izuzetaka, uglavnom puno manji i većina ih je zapravo više nalik manjim svetištima nego hramovima. Nadalje, hramova u Baganu je puno više, nego u Angkoru i smješteni su na jednoj velikoj ravnici tu i tamo sakriveni sa žbunjem, kojom palmom ili nekom drugom vrstom drveća. U Angkoru je šuma puno gušća pa ima drveća koji rastu među ruševinama i svojim korijenjem probijaju ruševine. Ovdje toga nema kao što nema ni onog osjećaja Indiane Jones ili Tomb Raidera. Naposljetku, sam stil gradnje je različit. U Angkoru se uglavnom koristio kamen dok se u Baganu u gradnji gotovo isključivo koristila opeka. Kamen je korišten tek kod dva-tri hrama. I, dok je Angkor više pažnju posvetio skulpturama i reljefima, u Baganu u hramovima dominiraju zidne slike i štuko dekoracije.
Upali Thein je jedan od manjih i manje posjećenih hramova. Nema ovdje paket-aranžmanaca i njihovih autobusa koji su obično ispred hrama parkirani jedan do drugog dok se njihovi putnici naguravaju u hramu ne bi li vidjeli neku sliku ili neki drugi oblik dekoracije koji im dirigentskim štapićem pokazuje njihov vodič. Ali bez obzira što ovdje nema toliko turista kao kod drugih većih hramova, ipak je tu vojska prodavača suvenira. To je loša strana turizma u Baganu – ne možeš se ni okrenuti, a da te ne zaskoči neki «suvenirničar». Nema hrama gdje ih nema, naravno puno ih je više kod turističkijih hramova, a najbolji su oni na motoru ili biciklu koji su negdje uočili tebe stranca kao metu i onda su te u vožnji odlučili uhvatiti i ponuditi ti nešto na prodaju. A to 'nešto' su uglavnom dvije stvari – ili slike manje i veće, slikane tehnikom nanošenja pijeska na platno; ili posudice, vaze, tanjuri i tko zna što još ne napravljeni od lakiranog drva, uglavnom bambusa, na način da se napravi od bambusa npr. kalup posudice, površina se glinom ili sličnim materijalom napravi glađom, po njoj se onda slikaju ornamenti i rade reljefi te naposljetku se iznad svega stavi sloj laka. Tradicionalni su to suveniri Bagana i zaista su lijepo napravljeni, ali što je previše, previše je. Prodavača je toliko, a svaki očekuje da baš od njega kupiš neku sitnicu jer uzdržava bolesnu majku, oca, brata, sestru, sina, kćer i tako redom. No, za razliku od «suvenirničara» na nekim drugim mjestima, primjerice po Indiji i Nepalu, ovi nisu prenaporni. Za sada. Dovoljan je jedan 'ne' i većina te odmah pusti na miru.
«Hello! Where are you from?», postao je tradicionalni pozdrav u Baganu, a čim ga čuješ, znaš da će ti kroz sekundu ili dvije nešto biti ponuđeno na prodaju.
«Croatia.», ja uporno uvijek odgovaram, iako znam da ih uopće zapravo ne zanima odakle si. To je samo način da privuku tvoju pozornost.
«Aaaa, very nice country!», uvijek je isti odgovor, ali kada ih upitam da li znaju gdje je Hrvatska, znaju samo otklimati glavom.
Ima i izuzetaka. Tako me u Upali Theinu čuvar pita odakle sam, a ja njemu slovkajući kažem 'K-R-O-A-T-I-J-A'. On meni odgovara na engleskom 'Kroejša', što me iznenađuje jer englesku varijantu imena naše zemlje u ovom dijelu svijeta još i manje poznaju. I dodaje: Very nice country!». Eh sad, ja odmah pomislim da me tip zajebava.
«Što ćeš mi sada ponudi na prodaju?», mislim ja u sebi.
«Good football. Imate dresove s crvenim kockicama.», kaže on. Čini se da su hrvatske kockice došle i do daleke i izolirane Burme.
Nije mi se Upali Thein svidio samo zbog ovog čuvara poznavatelja Lijepe naše, već i zbog prekrasnih zidnih slika u živim bojama koje ukrašavaju unutrašnjost ovog hrama, a koje su nakon potresa obnovljene zahvaljujući UNESCO-u pod čijom se zaštitom nalazi čitav prostor Bagana.
Put me vodi do obližnjeg hrama koji skoro nikada ne vidi turiste. Tu pronalazim ključara ili, bolje reći, on pronalazi mene. Otvara mi hram i pokazuje slike stare 800-900 godina. Buda ovdje, Buda tamo, u sjedećem, pa u ležećem položaju, pregršt drugih slika...
«Znaš, do prije par godina sam se bavio slikanjem. Moj otac također. I moj djed. Mi smo obitelj slikara. A onda je vlada zabranila da reproduciramo slike iz hramova bez posebnog odobrenja. I moj otac više nije imao posla. Zatim je obolio i lani umro. Ja imam dvije kćeri i dva sina koji sada idu u školi. Pokazivanje ovog hrama turistima jedini je način da zaradim nešto novca.», ispovijeda mi se tužnih očiju dok s krova «njegova» hrama promatramo «dimnjake» svuda oko nas.
Zahvaljujem mu na gostoprimstvu i dajem mu 'tea money'. Grubo prevedeno, 'novac za čaj' je burmanski naziv i za bakšiš, ali i za mito. Još uvijek imam pred očima sliku kada je prije par dana na putu iz Hsipawa za Mandalay taksist vojniku na kontrolnom punktu tutnuo 500 kyata u ruku.
I ja ključaru ostavljam 500 kyata za njegovo vođenje i njegovu priču. Nije puno, ali u ovoj zemlji sve se računa.
Slično tužnu priču slušam i u restoranu prekoputa Arheološkog muzeja Bagana gdje stajem za ručak. Čini se da u Burmi svatko ima neku tužnu priču. Restoran je više, kako bismo mi žargonski rekli, prčvarnica. Nekoliko stolova i stolica ispod natkrivenog prostora uz cestu i uz jedan od starih hramova. No, za ove ljude ta 'prčvarnica' život znači.
Obiteljski je to restoran. Vlasnica je nekada bila učiteljica u osnovnoj školi, ali umirovila se kada joj je obolila majka, a kao jedina kćer među tri sina, ona je bila prirodno određena da se brine o svojoj bolesnoj majci. No, majka je umrla prije pet godina, a njoj je teško bilo vratiti se na stari posao. Odlučila je otvoriti restoran. Pomažu joj tri brata, ali dvojica imaju problema s alkoholom. Ona ima troje djece koju ne samo da treba prehraniti, već treba i opremiti za školu. Pokazuje mi sliku svog najstarijeg sina koji je upravo navršio 18 godina i upisao medicinski fakultet. Pokazuje mi i njegov upisni karton. Ne mogu zaboraviti njene riječi:
«Fakultet je samo za bogatu djecu. Nama siromašnima je teško platiti školarinu.»
Slab glas protiv vlade dolazi tako i iz malenog neuglednog restorana u kutku Bagana od drage učiteljice.
Godišnja školarina dođe 200 dolara, što za nas nije puno, ali za zemlju u kojoj većina stanovništva živi tek s dolarom dnevno, to je itekakva cifra. Iako sam jeo i bolje pržene rezance s povrćem i piletinom (začudo najbolje u onom vlaku s miševima iz Yangona za Mandalay), obećajem da ću doći i sutra.