Marketing
in the nick of time (2), short story
photo by rU
U zadnji čas (2), kratka priča
Rose!
Znao je, ni sam ne znajući otkuda to zna - ime joj je Rose.
A Rose toga jutra bijaše blijeda poput bijele engleske ruže.
Jutro je bilo decembarsko, maglovito i mračno, no pretoplo za decembar. Rose se, blijeda od neprospavane noći u vlaku, umorna od glavobolje koja ju je mučila zbog južine neuobičajene za decembar, uspinjala stepenicama prema ulazu u fakultetsku zgradu. Putovala je noćnim vlakom i u metropolu stigla u zoru. Namjeravala je dan provesti u fakultetskoj knjižnici u potrazi za literaturom koju nije mogla dobiti međubibliotečnom razmjenom pa se kući vratiti večernjim vlakom. Popila je kavu u staničnom bifeu i polako krenula prema zgradi fakulteta. Stići će taman u vrijeme kad čuvar s porte bude otvarao ulazna vrata. No, dok je prolazila parkom zavrtje joj se u glavi od umora i slabosti. Zadnji dani na poslu bili su uobičajeno predblagdanski užurbani, rok za završetak rada s kojim je namjeravala sudjelovati na jednom znanstvenom skupu opasno se bližio, božićne kupovine nije željela ostaviti za zadnji čas i stoga je posljednjih dana jedva stizala nešto pojesti i odspavati koji sat.
Tlak mi je sigurno opet pao ... pomisli Rose.
I, jedva savlađujući vrtoglavicu i omaglicu, sjede na vlažnu klupu na rubu parka. Sjedila je tu dulje od sat vremena, nesvjesna vremena i prolaznika, te se usudila produžiti tek kad se osjetila nešto bolje.
Sada se pitala, penjući se fakultetskim stepeništem: Hoću li zbog umora i glavobolje biti u stanju pročitati i jedan redak? Na dnu njezine torbe ležala je zaboravljena crvena jabuku koju je ponijela znajući da neće stići sići do fakultetske kantine.
On je stajao na vrhu stepeništa razgovarajući s prijateljem. Ugledavši je, zastade u pola rečenice. Rose prođe kraj njega, nesvjesna njegova pogleda. Na stepeništu je bila uobičajena jutarnja gužva pa je Rose u prolazu ramenom ovlaš okrznula Silvestra. A taj ovlašni slučajni dodir, kojeg Rose nije bila ni svjesna, Silvestar je pamtio godinama. Pamtio je taj njihov prvi susret žaleći što i Rose ne dijeli to sjećanje.
Bio je to samo kratak trenutak, a meni se učinilo da je vrijeme stalo ... rekao joj je Silvestar jednog decembarskog jutra, godinama kasnije.
Bio je to trenutak u kojem sam na trenutak poželio zgrabiti te za rame, natjerati te da me pogledaš, učiniti nešto da i ti taj trenutak zapamtiš ... Ti si prošla, nesvjesna moga postojanja, nedodirnuta mojim pogledom, prošla si meni nedodirljiva i nedohvatljiva ...
Ti si prošla a ja sam se zapitao, s čuđenjem zbog trna ljubomore koji mi je proparao misli - Tko li je tu Ružu ljubio do jutra, kad je jutros tako blijeda?
I požalio sam, o kako sam samo požalio što to nisam bio ja.
(nastavak slijedi)
za one koji ne prate priču:
Post je objavljen 08.12.2010. u 09:54 sati.