U mraku,u nekoj posebnoj pukoj tisini,ondje gdje je pocivalo njeno tijelo,njeno maleno,nevino krhko tijelo,ondje gdje se danima borila protiv same sebe,gdje su njene misli bile strogo i snazno urotite protiv nje izdisala je polako iz sebe posljednji dah svog mizernog, bijednog zivota.Nije imala vise snage ,nije se vise mogla boriti protiv sebe,protiv svojih osjecaja.Cesto je znavala lezati ondje, sama u polumraku svoje sobe sanjajuci o ljubavi.Ljubavi koja nikada ne bi izblijedila,koja je nikad ne bi napustila i koja je nikad ne bi iznevjerila.
Mislila je da previse ocekuje mozda da se i previse nada,ali tokom svog zivota nije pronasla niti jednu osobu koja bi uvijek bila uz nju. Nije pronasla ljubav. Ponekad je samu sebe uvjeravala da takva osoba mozda ne postoji ali u dubini duse se nadala da ce ju pronaci.Prolazile su godine i godine, a ona,ona se jos uvijek nadala jer ju je nada jedino drzala na zivotu. Kazu ''nada umire poslijednja'' no treba se zapitati nadamo li se mi mozda uzalud.Ona je primjer uzaludnog trazenja tracka svjetlosti koje bi makar na sekundu osvijetlilo njen zivot.
Ljubav? Ima li smisla?Ima li smisla tragati za njom ako ona ne zeli da bude pronadjena? Ima li smisla traziti tracak svjetla ,tracak nade ?Ona je mislila da ima,no bas ta nada i ta potraga za ljubavlju bacila su je u ruke onoga koji upravlja nama.Bacile su je u ruke Boga.Pitate se sto se zbilo s njom? Ondje u vjecnom svjetlu bila je sretna,moglo bi se reci i po prvi puta istinski sretna ...jer je ondje pronasla spokoj i naravno onaj tracak svjetlosti kojeg je cijeli zivot uzaludno pokusavala pronaci...
Post je objavljen 08.12.2010. u 05:52 sati.