Nešto kao plamen koji treperi a nema vjetra. Tako se osjećam. Peku me oči a nemam suza.
Dala mi je prijateljica ključeve od stana. Čuvam joj mačke koje su u krizi identiteta dok i ona sama traži cimera sa dobrim roditeljima, vrtom ili dvorištem gdje bi i za mačke našla rješenje. Kad se vratila pitala me kako sam ali to joj nije bilo važnije od mačaka.
Zakržljala su nam osjetila. Prozirno je i ona pored mene prošla. Krivim kišu i rasprodaje što si ne vidimo prave osjećaje. Umjesto o kupnji razmišljam koliko sam se ja u postocima dala i u kojim bojama u godini za nama. Što bi s nekim tko bi imao 30 % onog što mi nedostaje i zašto mi za ostarjeti nije dovoljno 70 % ovih koje imam i kvit.
Mister minuta zove se jedan pulski ključar. Kod njega i svih drugih nema rasprodaje nikada, samo popust na količinu, ne znam, znam samo da kod svih ključara ima toliko započetih i završenih priča. Svaki je ključar mali muzej propalih i opstalih veza, svaki je svjedok svih duplikata kad se auto i stan ne mogu dijeliti na pola.
Vratila sam prijateljici ključeve od stana. Nagradila me za čuvanje mačaka. Dva para čarapa i omiljene kekse s okusom cimeta. Nije bilo govora o duplikatu. Želi udomiti i preostale mačke a ja joj više želim da s nekim koga zaslužuje podijeli sve ključeve i počne misliti na svoj identitet.
Post je objavljen 07.12.2010. u 21:38 sati.