Sjedila je i plakala.
Lica umotanog
u svoje predugačke svijetle kose.
Sjedila je i plakala.
Kraj jezera, u šumi.
Ispod mjeseca, u noći.
Sjedila je i plakala.
U dubini svoga bića.
Premda se ponekad malko smješila nikome.
Vjetar, koji joj je bučno uzburkao kosu,
i dotakao joj bijeli vratić,
- nije niti primjetila.
Malena ona,
samo
Sjedila je i plakala.
Svake noći,
Kroz vječnost!
Annabel Lee
Post je objavljen 06.12.2010. u 23:47 sati.