ŽIVOT ILI NEŠTO SLIČNO.....Daleki put u nepovrat...
Zubato zimsko sunce probijalo se lijeno kroz
tamne zastore njene sobe.
Blijeda i iscrpljena s ogromnim podočnjacima
ležala je u tišini i gledala odsutno u zidove.
Hladnu sobu, tamne zidove, hladno tijelo
ovila je tmurna istina, istina od koje nikada neće
moći pobjeći. Njen um, njeno srce i duša
nikada se neće pomiriti s činjenicom da
je kriva za to što je imala spontani.
Dali bi bilo muško ili ipak curica?
Kakvu kosicu bi imalo?
Dali bi bilo pametno na tatu...???
Ili..glupasto na majku?
Podnevna zvona razaraju nedjeljnu
tišinu, ljudi užurbano koračaju ulicom,
odlaze na misu.
Već treći dan počinje.
Treći dan agonije,
treći dan kako nikoga nije vidjela,
kako nikoga ne želi pustiti u sobu,
kako ništa nije pojela...
A dan je i dalje bio lijep i sunčan,
a ljudi su i dalje užurbano koračali ulicom...
i ona je pala u zaborav.
Njena duša i tijelo lutaju u nekom
paralelnom svijetu.
Poželjela je trčati, vrištati, osjetiti
sunce na koži, osjetiti se živom.
Ali sam pogled na stolić na kojem
je stajala slikovnica crvenkapica
tjerao joj je suze u oči,
nemir u tijelo,
neopisivu gorčinu i bol u dušu..
Nikada se neće moći pomiriti sa životom
nikada sama sebi oprostiti
jer,
crvenkapica će ostati nepročitana.
Nije željela nastaviti životom mrtvih
bila je suviše mrtva za žive a istovremeno suviše živa za mrtve
nije vidjela granice između života i smrti
između ljubavi i mržnje.
Vidjela je samo neizmjernu bol i zatvorene izlaze
u život.
Ležala je okružena zidinama koje je sama
izgradila..
Nitko nije mogao ni smio prići joj bliže
nego im dozvoli, samo stari otrcani
plišeni medvjedić kojega je grčevito stiskala
kada je nezaustavljivo jecala.
U desnoj ruci uvijek je držala krunicu,
na usnama joj je vječno titrala tiha molitva
za njeno izgubljeno blago.
blago koje joj ništa na ovome svijetu ne može nadoknaditi.
a ona sama nije više ista nije ona od prije
njen pogled skriva tajnu, njen pogled skriva bol
i uspomene...
Ona zapravo ni sama više ne zna tko je
niti zašto je ovdje gdje je
zna samo da mora.
mora funkcionirati kako god zna.
lažni osmjeh, lažni pokrov njenog
pravog lica.
dali je ona cjela jedna laž
dali ona postoji...?
jer ipak ona vjeruje da
je život nešto od čega nikad nećemo moći pobjeći...
i vjeruje da je lijepo biti zadovoljan životom takvim
kakav je...Samo ona taj osjećaj nikada nije osjetila,
ona nikada nije osjetila neku nasladu
koja bi je vodila do vrhunca sreće,
nikada nije mogla reći ja imam sve što želim,
mogla je samo pokloniti lažni osmjeh i reći
u redu sam.
ali njena bol nije kao vaša
njena bol se razlikuje od ostalih boli
jer ona uživa u svojoj boli,
ona voli svoju bol.
tamnu podmuklu bol koja
se šulja oko nje
jer ona vjeruje