(Ovo poglavlje zasnovano je na tekstu iz Knjige proroka Daniela 3. glave)
San o velikom liku, koji mu je otkrivao događaje do kraja vremena, Nabukodonozor je dobio da bi shvatio ulogu koju treba da odigra u povijesti svijeta i odnos koji njegovo kraljevstvo treba da zauzme prema nebeskom kraljevstvu. Prilikom tumačenja sna, dobio je jasne podatke o uspostavljanju Božjeg vječnog kraljevstva. Daniel mu je objasnio: »U vrijeme ovih kraljeva Bog Nebeski podići će kraljevstvo koje neće nikada propasti i neće prijeći na neki drugi narod. Ono će razbiti i uništiti sva ona kraljevstva, a samo će stajati dovijeka - kao što si vidio da se kamen s brijega odvalio a da ga ne dodirnu ruka te smrvio željezo, mjed, glinu, srebro i zlato. Veliki je Bog saopćio kralju što se ima dogoditi. Sanja je istinita, a tumačenje joj pouzdano.« (Daniel 2,44.45)
Kralj je priznao Božju silu kada je rekao Danielu: »Zaista, vaš je bog Bog nad bogovima i gospodar nad kraljevima, Otkrivatelj tajna, kad si mogao otkriti ovu tajnu.« (Daniel 2,47) Neko vrijeme Nabukodonozor se pokoravao uticaju straha Božjega, ali njegovo srce nije bilo očišćeno od svjetovnih ambicija i želje za samouzvišenjem. Blagostanje koje je pratilo njegovu vladavinu ispunjavalo ga je ponosom. Zato je na kraju prestao da slavi Boga i s povećanom revnošću i oduševljenjem vratio se obožavanju idola.
Riječi: »Ti si ona glava zlatna« (Daniel 2,38), duboko su se urezale u njegovo pamćenje. Koristeći sve to i njegov povratak idolopoklonstvu, mudraci iz njegove okoline predložili su mu da načini lik, sličan liku iz sna, i da ga postavi na mjesto na kome će svi moći da se dive zlatnoj glavi, koja prema tumačenju predstavlja njegovo kraljevstvo.
Odobrovoljen laskavim prijedlogom, odlučio je da ga ostvari, pa čak da ode i jedan korak dalje. Umjesto da lik prikaže onako kao što ga je vidio, poželio je da nadmaši original. Njegovom liku neće opadati vrijednost, ako se pogled bude prenosio od glave prema nogama, jer će biti načinjen isključivo od zlata, općeprihvaćenog simbola Babilona kao vječnog, nerazorivog, svemoćnog kraljevstva, koje će polomiti sva ostala kraljevstva i postojati vječno.
Misao o uspostavljanju kraljevstva i dinastije koja će vječno trajati jako je privlačila moćnog vladara, čijoj se sili nijedan narod na zemlji nije mogao oduprijeti. Sa oduševljenjem koje je proizlazilo iz njegove beskrajne ambicije i sebične oholosti, počeo je da se savjetuje sa svojim mudracima kako da to ostvari. Zaboravljajući značajne blagoslove povezane sa snom o velikom liku; zaboravljajući da mu je Bog Izraelov preko svoga sluge Daniela objasnio značenje lika i da su u vezi sa tim tumačenjem veliki ljudi njegove zemlje bili pošteđeni sramotne smrti; zaboravljajući sve osim svoje želje da učvrsti svoju vlast i svoju nadmoćnost, kralj i njegovi državni savjetnici odlučili su da se posluže svim raspoloživim sredstvima da uzdignu Babilon do vrhovnog položaja, da ga učine dostojnim sveopće odanosti.
Simbolička slika, kojom je Bog kralju i njegovim podanicima otkrio svoju namjeru sa narodima na Zemlji, trebalo je sada da posluži slavljenju ljudske moći. Danielovo tumačenje treba da bude odbačeno i zaboravljeno; da se istina pogrešno protumači i primjeni. Simbol, koji je Nebo izabralo da ljudima objavi važne događaje u budućnosti, treba da bude iskorišten da spriječi širenje znanja koje je Bog želio da prenese svijetu. Sotona je tako pomoću zamisli ambicioznih ljudi, pokušao da onemogući božansku namjeru usmjerenu prema ljudskom rodu. Neprijatelj čovječanstva je znao da istina, nepomješana sa zabludom, postaje moćno sredstvo za spasenje; ali i da se ona, kada se zloupotrijebi kao sredstvo za uzdizanje čovjeka i unapređenje njegovih planova, pretvara u silu na zlo.
Nabukodonozor je, koristeći svoje bogate riznice, naredio da se izgradi veliki zlatni lik, koji je po svojim osnovnim karakteristikama, osim po materijalu od kojega je bio načinjen, bio sličan liku koji je vidio u snu. Iako naviknuti da liju raskošne likove svojih neznabožačkih božanstava, Kaldejci nikada do tada nisu načinili ništa tako dostojanstveno i veličanstveno kao što je bio ovaj kip, šezdeset lakata visok i šest lakata širok. Nije bilo nikakvo čudo što je u zemlji u kojoj je obožavanje idola bilo sveopće prihvaćeni običaj, ovaj prekrasni i skupocjeni lik u polju Duri, koji je predstavljao slavu Babilona, njegovo veličanstvo i silu, bio određen da postane predmet obožavanja. Da bi se na odgovarajući način pobrinuo za to, kralj je izdao proglas da se na dan posvećenja svi moraju pokloniti liku i tako pokazati svoju duboku vjernost babilonskoj vlasti.
Određeni dan je došao i nepregledno mnoštvo iz svih naroda, plemena i jezika okupilo se na polju Duri. U skladu sa kraljevskom zapovijedi, kada je odjeknuo zvuk instrumenata, svi su »pali i poklonili se zlatnom liku«. Toga značajnog dana izgledalo je da su sile tame postigne odlučujuću pobjedu; izgledalo je da će klanjanje zlatnom liku postati trajno povezano sa već ustaljenim oblicima idolopoklonstva, koji su bili priznati kao državna religija. Sotona se nadao da će na taj način osujetiti Božju namjeru da prisutnost zarobljenih Izraelaca u Babilonu pretvori u blagoslov svim neznabožačkim narodima.
Međutim, Bog je drukčije odlučio. Nisu svi priklonili svoja koljena pred idolopokloničkim simbolom ljudske moći. Usred mnoštva koje se klanjalo nalazila su se i tri čoveka koji su čvrsto odlučili da na takav način neće osramotiti nebeskog Boga. Njihov Bog je bio Kralj nad kraljevima i Gospodar nad gospodarima; zato nisu htjeli da se poklone nijednom drugom.
Pobjedonosno raspoloženom Nabukodonozoru stigla je vijest da među njegovim podanicima ima i onih koji se usuđuju kršiti njegovu zapovijed. Neki među mudracima, zavidni na počastima kojima su bili obasuti vjerni Danielovi prijatelji, sada su obavijestili kralja o očiglednom kršenju njegovih želja. Uzviknuli su: »O kralju, živ bio dovijeka! Ti si, kralju, naredio svakom čovjeku koji začuje zvuke roga, frule, citre, sambuke, psaltira, gajda i svakovrsnih drugih glazbala da se baci na tlo i da se pokloni zlatnome kipu; a tko se ne baci na tlo i ne pokloni, da bude bačen u peć užarenu. A evo, ovdje su Judejci koje si postavio za upravitelje pokrajine babilonske: Šadrak, Mešak i Abed Nego. Ti ljudi ne mare za te, o kralju; oni ne štuju tvojih bogova i nisu se poklonili zlatnome kipu što si ga podigao.«
Kralj je zapovijedio da se ljudi dovedu pred njega. Upitao ih je: »Je li istina, Šedrače, Mešače i Abed Nego, da vi ne štujete mojih bogova i da se ne klanjate zlatnome kipu što ga podigoh?« Pokušao je prijetnjama da ih navede da se pokore i da se priklone mnoštvu. Pokazujući im užarene peći, podsjetio ih je na kaznu koja ih očekuje, ako ustraju u svom odbijanju da se pokore njegovoj volji. Međutim, Hebreji su čvrsto izrazili svoju odanost nebeskom Bogu i svoje povjerenje u Njegovu izbaviteljsku moć. Klanjanje liku svi su shvatili kao čin bogosluženja. Takvu čast mogli su da ukažu jedino Bogu.
Dok su tri Hebreja stajala pred kraljem, on je shvatio da oni imaju nešto što nedostaje ostalim mudracima u njegovom kraljevstvu: bili su vjerni u izvršavanju svih svojih dužnosti. Zato je odlučio da im pruži još jednu priliku. Ako samo pokažu svoju spremnost da se ujedine s mnoštvom u obožavanju lika, sve će biti dobro; ali, ako se ne poklone, dodao je na kraju, biti će »bačeni u peć ognjenu«! A onda, ispruživši ruku kao da ih izaziva, izjavio je: »A koji je bog što će vas izbaviti iz mojih ruku?«
Sve kraljeve prijetnje ostale su uzaludne. Nije mogao da odvrati te ljude od njihove vjernosti Vladaru svemira. Iz povijesti svojih otaca naučili su da neposlušnost Bogu donosi sramotu, uništenje i smrt, a da je strah Gospodnji početak mudrosti, temelj svakog pravog blagostanja. Smireno se suočavajući s užarenim pećima, odgovorili su: »Nije potrebno da ti odgovaramo na to! Evo, Bog naš kojemu služimo, može nas izbaviti iz peći ognjene, užarene i izbavit će nas iz tvojih ruku kralju!« Kao da je njihova vjera postala još jača, kada su izjavili da će se Bog proslaviti njihovim izbavljenjem, pa su sa pobjedonosnom sigurnošću koja se zasnivala na neizmernom povjerenju u Boga dodali: »A i da ne bi, znaj kralju, da bogovima tvojim nećemo služiti niti ćemo se pokloniti zlatnom liku koji si postavio!«
Kraljev gnev postao je bezgraničan. »Na te riječi kralj Nabukodonozor uskipje bijesom, a lice mu se iznakazi na Šedraka, Mešaka i Abed Nega.«, predstavnike prezrenog, zarobljenog naroda. Tražeći da se peći užari sedam puta jače, nego što je to bio običaj. Naredio je i snažnim pripadnicima svoje vojske da svežu sljedbenike Izraelskog Boga i da ih tako pripreme za neposredno izvršenje kazne.
»Svezaše ih, dakle, i u plaštevima, obući i kapama baciše u užarenu peć. Kako kraljeva zapovijed bijaše žurna a peć preko mjere užarena, plamen ubi ljude koji su bacali Šadraka, Mešaka i Abed Nega.«
Međutim, Bog nije zaboravio svoje. Kada su Njegovi svjedoci bili bačeni u peć, Spasitelj im se osobno pokazao i zajedno su počeli hodati usred ognja. U prisutnosti Gospodara vrućine i hladnoće, plamen je izgubio uništavajuću moć.
Kralj je sa svog prijestolja promatrao događaje, očekujući da će ljudi koji su mu odrekli poslušnost biti zauvjek uništeni. Ali, njegovo pobjedničko osjećanje iznenada se promijenilo. Plemići, koji su stajali oko njega, vidjeli su da mu je lice probljedjelo, kada je ustao sa prijestolja i napregnuto se zagledao u rasplamsane plamenove, uplašeni vladar okrenuo se prema svojim podanicima i upitao: »Nismo li bacili ova tri čovjeka svezana u oganj?" Oni odgovoriše: "Jesmo, kralju!" On reče: "Ali ja vidim četiri čovjeka, odriješeni šeću po vatri i ništa im se zlo ne događa; četvrti je sličan sinu Božjemu.«
Kako je ovaj neznabožački vladar mogao da prepozna Božjeg Sina? Hebrejski zarobljenici, koji su zauzimali povjerljiva mjesta u Babilonu, svojim životom i karakterom predstavljali su mu istinu. Kada su bili pozvani da objasne razloge svoje vjere, odgovarali su bez okljevanja. Jednostavno i otvoreno objavljivali su načela pravednosti, učeći tako sve oko sebe o Bogu kome su služili. Govorili su o Kristu, Spasitelju koji će doći. U liku Četvrtoga usred ognja kralj je prepoznao Božjeg Sina.
I tada, zaboravljajući svoju veličinu i dostojanstvo, Nabukodonozor se spustio sa prijestolja i pristupivši vratima peći uzviknuo: »Šedrače, Mešače i Abed Nego, sluge Boga Višnjega, iziđite i dođite ovamo!«
Tada su Šedrah, Mešah i Abed Nego izašli pred nepregledno mnoštvo, pokazujući da su nepovrijeđeni. Spasiteljeva prisutnost sačuvala ih je od svakog zla, dok su izgorjela samo uža kojima su bili vezani. »Sakupiše se satrapi, starješine, upravitelji i kraljevi savjetnici da vide te ljude: oganj ne bijaše naudio njihovu tijelu, kosa im na glavi neopaljena, plaštevi im neoštećeni, nikakav se zadah ognja ne bijaše uhvatio njih.«
Veliki zlatni lik u tom trenutku je bio zaboravljen. U prisutnosti živoga Boga, ljudi su bili puni straha i uzdrhtalih udova. »Blagoslovljen bio Bog Šedrakov, Mešakov i Abed Negov, koji je poslao svog anđela i izbavio svoje sluge, one koji se uzdahu u njega te se ne pokoriše kraljevoj naredbi, već radije predadoše svoje tijelo ognju negoli da štuju ili se klanjaju drugome osim svome Bogu!«
Iskustva koja je doživio toga dana navela su Nabukodonozora da izda naredbu da »svi narodi, plemena i jezici, svatko između vas tko bi pogrdio Boga Šedrakova, Mešakova i Abed Negova bude raskomadan, a njegova kuća pretvorena u smetlište, jer nema boga koji bi mogao izbaviti kao ovaj.«, naveo je razlog naredbe.
Takvim i sličnim riječima kralj Babilona pokušao je da svim narodima na Zemlji objavi svoje uverenje da su vlast i sila Hebrejskog Boga dostojni najvišeg poštovanja. Bogu je bio ugodan kraljev napor kojim je želio da pokaže svoju pokornost, da proglasi kraljevsku vjernost Bogu po svim krajevima svoga babilonskog kraljevstva.
Bilo je pravo što je kralj dao svoje javno priznanje, što je pokušao da uzdigne Boga nebeskoga iznad svih drugih bogova, ali pokušavajući da primora svoje podanike da objave slično priznanje vjere i pokažu isto takvo poštovanje, Nabuhodonozor je prekoračio svoja prava zemaljskog vladara. On nije imao ništa više prava da ljudima prijeti smrtnom kaznom zato što ne žele da se klanjaju Bogu, nego što ga je imao objavljujući naredbu da se bace u plamen oni koji su odbili da se poklone zlatnom liku. Bog nikada ne iznuđuje čovjekovu poslušnost. On svakome ostavlja slobodu da izabere kome će služiti.
Izbavljajući svoje vjerne sluge Bog je objavio da stoji na strani potlačenih i da osuđuje sve zemaljske sile koje ustaju protiv autoriteta Neba. Tri Hebreja su cijelom babilonskom narodu objavili svoju vjeru u Onoga kome su služili. Oni su se oslonili na Boga. U trenutku nevolje sjetili su se Njegovog obećanja: »Kad pođeš preko vode, ja ću biti s tobom, ili preko rijeka, neće te potopiti; kada prođeš kroz oganj, nećeš izgorjeti, niti će te plamen spaliti!« (Izaija 43,2) Njihova vjera u živu Riječ, na čudesan način, bila je nagrađena pred očima svih ljudi. Predstavnici raznih naroda, koje je Nabukodonozor pozvao na posvećenje lika, odnjeli su vijest o njihovom veličanstvenom izbavljenju u mnoge zemlje svijeta. Vjernošću svoje djece Bog se proslavio po svoj Zemlji.
Pouke koje se mogu izvući iz iskustva hebrejskih mladića u polju Duri vrlo su važne. Mnoge Božje sluge, iako nisu učinile nikakvo zlo, bit će u naše vrijeme predate u ruke onima koje pokreće sotonski duh, koji su puni zavisti i lažne vjerske revnosti i pretrpjet će ponižavanja i zlostavljanja. Gnjev ljudi posebno će se raspaliti protiv onih koji izričito poštuju božje zapovjedi; na kraju će biti izdata sveopća naredba koja će proglasiti da zaslužuju smrt.
Vrijeme nevolje koje očekuje Božji narod zahtjevat će nepokolebljivu vjeru. Njegova djeca morat će pakazati da je jedino On dostojan slavljenja i da ih nikakve okolnosti, pa čak ni smrtna opasnost, neće navesti da učine i najmanji ustupak lažnom bogosluženju. Za vijerna srca naredbe grešnih, smrtnih ljudi bit će potpuno nevažne ukoliko se suprote Riječi vječnoga Boga. Istina će biti uzdignuta i po cijenu tamnice, progonstva ili smrti.
Kao što je učinio u vrijeme Šedraha, Mešaha i Abed Nega, tako će i u završnim danima ove Zemlje, Gospod moćno djelovati u korist onih koji su stali na stranu pravde. Onaj koji je hodao s hebrejskim junacima po užarenoj peći bit će sa svojim sljedbenicima gdje god da se nađu. Njegova stalna prisutnost tješit će ih i pomoći da opstanu. Usred vremena nevolje, nevolje kakve nije bilo od početka vremena, Njegovi izabranici ostat će nepokolebani. Sotona, sa svim svojim zlim četama, neće moći da uništi ni najslabijega između Božjih svetih. Anđeli, koji su silni krepošću, zaštitit će ih i njih radi Gospod će se otkriti kao »Bog nad bogovima«, moćan da zauvijek spasi one koji se u Njega uzdaju.
Post je objavljen 06.12.2010. u 14:45 sati.